Ćurs tribina direktora banjalučke medrese, mr. Muris-ef. Spahića
Čovjek je stvorenje kome je Bog namijenio zemaljski život. Okružen prirodom i
njenim ljepotama, a koje vizualnim promjenama zaokupljaju pažnju i proizvode
emocije lijepog. Svako godišnje doba, vizuelno mijenja krajolik ali podjednako i
osjećaj ugodnosti i navikavanja na drugačiji izgled. Proživljavamo ramazane u
periodu ljeta, kada bude i vrućine, ali lijepi mirisi lipe, cvijeća i ruža osjećajima
nadilaze izazov vreline. Proljeće svojim cvjetovima i životnosti uljepša okolinu i
nagovještava novi početak živosti. Vraćanje iz usnulosti u snagu života koja će biti
vidljiva. Zima opet svojom bjelinom i nekom čistoćom, kao da tiho spokojem
umiruje živahnu dušu, ali najavljuje, lagodnije i kraće vrijeme posta, duže druženje
nakon teravije i vrijeme korišteno u razgovoru sa onima kojima ramazan puno
znači. Ovo je prirodni slijed i Božije određenje vremenskih perioda u kome ljudi
žive.
Rođenjem, čovjek otpočinje životno putovanje, sa vidljivim promjenama fizičkog i
mentalnog rasta i razvoja. Svaka godina donosi neku promjenu. U trenutku te
promjene nisu vidljive, ali sublimirajući duži period uvidimo da se promjene
dešavaju. Odrastamo, zrijemo i živimo punoću.
Tu je Božija riječ da je životom svjedočimo i praksom potvrdimo, da „U Allahovim
zakonima nećete naći promjene“, kako se to Kur’anom potvrđuje.
Tjelesnim izrastanjem, nekako se podrazumijeva da se i duhovnost razvija, na način
kako razumijemo da je prvi čovjek dobio fizičke konture postojanja, ali tek sa
Božijim ruhom označilo je život. Prvo kihanje i zahvala Bogu, dala mu je ljudskost
koja prati svakoga čovjeka do Sudnjega dana.
Ovaj proces prati ljudski rod, Milostivi Allah u Kur’anu a.š., spominje prakse i
ranijih naroda koji su slijedili ovaj princip. Razumom osnažen, za razliku od svega
drugog zaslužuje naklon svih drugih Božijih stvorenja ( sedždom) kako se to
kazuje. Visoka počast i posebnost se može zaslužiti samo onda ako se uskladi i
tjelesna, duhovna i razumska potreba. Neusklađenost ovih elemenata ukazuje da
nedostaje elemenat koji Kur’anom naziva sklad najljepši, „Allah stvara u skladu
najljepšem“. Narušiti taj sklad značilo bi biti nesavršen, ali ne Božijom voljom, već
čovjekovom. Samim tim izgubi se čovjekova posebnost i nastaje običnost, a to ne
zaslužuje naklon. Svi razumni ne bi voljeli da budu obični.
U kontekstu kur’anskog teksta:
O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste
bogobojazni bili.
(El-bekare-183)
Razumijemo da su i naši predhodnici imali post za obavezu, koja je imala isti cilj, a
to je osjećaj bogobojaznosti a nama razumljivije, osjećaj odgovornosti.
Kao što priroda prati izmjene godišnjeg doba i prilagođava se novim uslovima i
okruženju, tako i čovjek dočekuje ramazan kao prirodnu potrebu promjene fizičke
navike, konzumiranja onoga što je do juče bilo normalno. List opada kada dođe
vrijeme, čovjek odgađa konzumaciju kada ramazan dođe. Zar to nije usklađenost sa
prirodom, koju je Dragi Bog odredio. Ptice pjevaju a njihov glas lijepo zvuči, ali
jednako tako znamo da u određeno doba godine on biva više izražen, jer je vrijeme
i očekivanje, pa i prirodno da se tada više čuje. Kur’an a.š., se uči stalno, a slušanje
i ibadetsko učenje je uvijek lijepo čuti, ali u ramazanu je prirodno da bude
izraženije. Zato imamo naše mukabele. Glas učača čuje se izvan onoga što mi
možemo zamisliti. Veličanje Boga znači svojim glasom pridružiti se melekima i
drugim stvorenjima u slavljenju, a za vjernika je to potvrda odabira ispravnog puta,
usklađenog sa uputom.
Tijelo se čisti izvana i iznutra. Izvana je to abdest, gusul, gasul, a iznutra, post je
oblik zekata na pregodinile rezerve, pohranjene u tijelu čovjeka. Opet zekat je
ibadet na ono što nije u tijelu ni na njemu ali raspolažemo sa tim. Svjesni ta ono što
je dato ili povjereno sa njim ide i odgovornost, a za uspjeh u životu potrebno je biti
odgovoran.
Ako razumijemo da je bogobojaznost to što post iznjedri iz čovjekova bića,
razumijemo da je to trajna kategorija, koju treba stalno brusiti i njegovati. Ona
ostaje za cijeli život, u svim situacijama i postupcima. Ništa od toga nećemo biti u
mogućnosti sa sobom nositi. Možda izgleda da nije teret na dunjaluku ali može
postati breme na ahiretu.
Na duhovnom planu, prijevod riječi ramazan „Remda“ označava ispucalu suhu
zemlju, a poznato je da zemlja ispuca nakon dugotrajnog nedostatka vode, koja
simboliše život. Duša nakon dugotrajne suše ili male količine ibadeta ispuca.
Ovisno o čovjeku, nekada su to duboko vidljive praznine, a nekada manje. Svako
sebe treba upoznati ako već nije, i zna koliki period suše je nastao u duhovnom
životu. Za te duše ramazan je nova prilika i početak natapanja praznine. Optimalna
količina rezultirat će dobrim rezultatom. Duhovne pore bit će popunjene i očekivati
je iznicanje različitih pozitivnih vrijednosti i duhovne ljepote. Poplava, iako i ona
znači zatvaranje pora, može izazvati štetu, pa i ono korisno odnese. Nedostatak
neće polučiti
rezultat. Zato umjerenost kao kvalitetna ljudska osobina, koja se preporučuje,
ključna je za napredak i duhovno zadovoljstvo.
Recent Comments