Danas 3. juna 2022 godine u Ferhat-pašinoj džamiji hutbu je kazivao muftija banjalučki mr. Nusret ef. Abdibegović čime je zvanično počela ranije najavljena manifestacija. današnja hutba je samo jedan u nizu planiranih događaja u sklopu ove manifestacije.

Muftijinu hutbu prenosimo u cjelosti:

„Dijaspora naša“

I

Pogledom u dijasporu našu se gleda u daljinu, koja je tako blizu. Iz daljine se jasnije vidi praznina blizine tu oko nas i među nama.

Pusti su sokaci i ulice naše, koji prazni zjape i za korakom, jednako, vape, čeznu i žale. Napuštena zdanja s ljubavlju sazdana, i isprazna naselja, do juče useljena, danas, tužno i jezivo dišu i uzdišu.

Ne osvijetljene kuće, zatmnila ih pustoš, se uklapaju u zarasle bašče, avlije i vrtove, sve nabujalo, oronulo i na izmaku snage.

Kapije i kanata, lice doma, kao nijemi svjedoci u odsustvu pokreta, života i životne radosti, prkose vremenu, suncu i vjetru.

Nema glasa jer nema stasa, nema pogleda, jer nema ugleda, tišinom sve odzvanja. Da nema cvrkuta ptica i kiše koja odzvanja olukom, ko bi parao nametnutu tišinu.

II

Svaku umnu i pametnu osobu, na ovom svijetu, treba da raduje činjenica i saznanje da čovjek nikada nije i neće biti napušten, ostavljen i sam. S njime je prisutan njegov Gospodar koji svime upravlja, koji sve ravna, određuje, sve čuje, sve vidi i sve zna.

U onome što nam se događalo i ovome što nam se događa, krije se velika mudrost Milostivog. Treba je prepoznati kao čuvanje i zaštitu Njegove vjere, te mogućnost širenja i proširenja domovine ljudi. Allahova zemlja je sva, domovina naša, zato On kaže:“Zar Allahova zemlja nije prostrana…“( En-Nisa, 97.)

Pojedinci su je povijesno iz svoje oholosti, pohlepe, sebičnosti i sile ogradili, pregradili, ograničili, prisvojili sebi, pa to stanje odražava sliku ljudske svijesti u besvijesti borbe za parče zemlje.

Vjera nas uči da u značajnom broju slučajeva ljudi žele jedno, a Allah hoće drugo, i bude ono što Bog hoće, jer Allah određuje što je bilo i što biva, sve je uslovljeno Njegovim „Budi“. Uzvišeni veli:“On je stvoritelj nebesa i zemlje, kada nešto odluči, zato samo rekne „Budi“ i ono bude.“ (El-Bekare, 117.)

Kur’anska maksima je jasna „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono je zlo za vas. Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216.)

Spomenuti ajet ne ostavlja nikakve dileme i nedoumice u spoznajnim vrijednostima. Spoljašnjost ili vanjština nas uvijek iznova odvede u pogrešnom smijeru, zato iz neznanja odbijamo nešto što nam je dobro, a iz većeg neznanja težimo onome što nam je zlo. Sve ukazuje na ljudsku ograničenost i neprosvijetljenost čovjekovog uma. Važno je spoznati mudrost i po njoj se ravnati. Odlazak prvih muslimana u Abesiniju je afirmacija pravde, pravednog društva i pravednog vladara bez obzira što nije bio musliman.

III

Biti i živjeti u naprednoj zemlji znači živjeti u pravno uređenom društvu, imati pravo na rad ili socijalnu zaštitu, mogućnost korištenja savremenog zdravstva, penzionog fonda, uređenog školstva, poreskog sistema, transparentno trošenje budžetskih sredstava, podsticajnom programu nataliteta i priraštaja, te posebne programe za stare i iznemogle osobe.

To znači živjeti u čistim i urednim gradovima, koristiti savremene putne komunikacije i prevozna sredstva. Uređeno društvo i organizovani sistem je uvijek u službi čovjeka i građanina. Zbog toga je lijepo i sigurno živjeti u njemu.

IV

Životopis poslanika Muhammeda a.s. potvrđuje da se on po pitanju zavičaja i rodne grude, kretao između fizičko-egzistencijalnog i moralno-emotivnog diskursa. Nikada nije prestao voljeti rodnu Mekku i Ka’bu u njoj.

U Kur’anu se navodi:“Vidimo Mi kako sa žudnjom okrećeš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okreneš prema strani koju ti želiš…“ (El-Bekare, 144.)

Žaleći za Mekkom on se životno organizirao u Medini. Medina je za njega, kao civilizacija, novi koncept života, predstavljala budućnost, istinu, pravdu, slobodu i život, a Mekka sjećanje, nadanje, čežnju i ljubav.

Zato se on kao pobjednik vratio u Mekku i oprostio onima koji su ga iz nje prognali i protjerali. Kao potvrda tog događaja objavljeno je sure:“Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu i vidiš ljude da u skupinama prihvataju Allahovu vjeru, ti veličaj Gospodara svoga, hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti. On uvijek pokajanje prima.“ (En-Nasr 1-3.)

Iz života Božijeg Poslanika, kao i iz bogate životne povijesti naših plemenitih i postojanih predaka, učimo da vjera u Boga i ljubav prema zavičaju nikad ne prestaju. S time se rađamo, živimo i sa time umiremo. To je sveta, iskonska i urođena ljubav koja istinski oplemenjuje i čini sretnim svakog pojedinca.

Molim Allaha dž.š da olakša halove onima koji su u dijaspori i nama koji smo u zavičaju. Da nas ujedini i pomogne u očuvanju Njegove vjere, mira i slobode u svijetu i domovini Bosni i Hercegovini. Amin!