Piše: mr. Admir-ef. Blitović
Prvi zapis o postojanju islamskih obrazovnih institucija u Banja Luci pronađeni su u dokumentu iz 1550. godine kada je izvršen popis nosilaca domaćinstava. U tom dokumentu spominje se tekija Ahmed-dede koja je pored mnogobrojnih uloga imala i obrazovnu. Narednih gotovo pet stoljeća u gradu na Vrbasu egzistirat će raznovrsne islamske obrazovne institucije gdje će se učiti i izučavati Islam i Islamske nauke, te će kao takve uticati u kreiranju intelektualne klime i vjerskog života. Takva atmosfera potrajat će sve do zatvaranja posljednje banjalučke medrese 1945. godine. Od momenta zatvaranja proći će punih 75 godina do ponovnog reafirmisanja rada ove Islamske obrazovne ustanove.
Zahvaljujući svom geografskom položaju i prirodnim ljepotama poput rijeke Vrbasa, termalnih izvora kao i blage klime, područje današnje Banja Luke je uvijek bilo privlačno za živjeti. Prema pronađenim materijalnim dokazima, ovo mjesto bilo je naseljeno još u doba Rimljana, dok je u srednjem vijeku na području današnjeg Gornjeg Šehera postojala jaka utvrda sa trgovištem i franjevačkim samostanom. Ova utvrda i trgovište pod njom navode se u spomenicima iz 1494. godine prvi put pod imenom Banja Luka. Potpadanjem Jajačke banovine 1528. godine pod tursku vlast, grad na Vrbasu će doživjeti svoj procvat. Turci su imali jedinstven obrazac izgradnje kada bi osvojili neko područje. Obično bi namjesnici prvo sagradili džamiju, da bi potom oko nje podizali raznovrsne dućane, zanatske radnje, hanove i druge objekte koji će održavati postojeći vakuf. Pored ovih dobara koja su omogućavala ekonomsku održivost i proces urbanizacije, upravitelji su gradili i mnogobrojne obrazovne institucije.One će privlačit ulemu iz mnogobrojnih mjesta da se tu dosele i prenose svoje znanje na sljedeće generacije. Na ovaj način je dolazilo do izgradnje određenog područja, pa bi tako novoosvojeno mjesto prešlo put od malog naselja do jednog lijepog grada. Ovakav plan izgradnje nije zaobišao ni grad na Vrbasu, koji će vremenom postati administrativni, kulturni, trgovački i obrazovni centar te će s pravom ponijeti ime „Šeher Banja Luka“ uz Sarajevo i Mostar. U ovom gradu kroz historiju će egzistirati mnogobrojne obrazovne institucije koje će nadživjeti svoje vakife, ali koje će ostaviti dubok trag kod onih koji su u njima boravili i sticali znanje, te će zapis o njima ostati do današnjih dana.
Tekija Ahmed-dede
Prema navodima historičara, vojska je bila zadužena za širenje granica carstva, dok su derviši i trgovci pronosili učenja Islama i širili ih među stanovništvom. Derviši su odlazili sami ili sa vojskom u određena područja gdje bi se nastanili, te bi potom tu gradili tekije, hanikahe i u njima podučavali narod Islamu. Zahvaljujući svome obrazovanju, edebu, načinu prenošenja znanja i komuniciranja sa ljudima, historija će pokazati da su ostvarili izvanredne rezultate na polju širenja Islama među stanovništvom u novoosvojenim mjestima. Prema popisu imena nosilaca domaćinstava u kasabi u Banja Luci iz 1550. godine, veoma često stoji oznaka sufi, što nam ukazuje na postojanje jedne tekije iz koje se širilo sufijsko učenje. U osmanskim dokumentima iz ovog perioda evidentirano je postojanje jednog takvog objekta na području Banja Luke, a to je zavija Ahmed-dede. Premda tekija u ovom periodu nije bila obrazovna institucija na način kako mi to danas razumijevamo, ona je svakako bila mjesto gdje su ljudi učili temelje Islama i usavršavali karakterne crte svoga bića. Kroz stalne zikrove i predavanja vezali bi se za svog šejha koji je nastojao na svoje učenike prenijeti ono što je naučio od svojih učitelja, te bi se tako stvorio jedan lanac prenošenja znanja i ostvario kontinuitet učenja i podučavanja. U popisu uz oznaku sufi često stoji i ime „sinova Abdullaha“ što može značiti da su oni dio zatečenog, lokalnog stanovništva koje je prihvatilo Islam zahvaljujući učenju koje se širilo iz Ahmed-dedine zavije. Shodno prethodno navedenim činjenicama, s pravom možemo reći da je ova tekija bila prva Islamska obrazovna institucija u gradu na Vrbasu.Sa procesom urbanizacije doći će do izgradnje i drugih obrazovnih institucija koje će doprinijeti opismenjavanju stanovništva kao i intelektualnom stvaralaštvu u ovome gradu.
Izgradnja obrazovnih ustanova za vrijeme Fehad-paše Sokolovića
Svoj procvat Banja Luka doživjet će za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića, koji je bio posljedni bosanski sadžakbeg i prvi beglerbeg u periodu 1574-1588. godine. Ono što je Gazi Husrev-beg bio za Sarajevo, to je Ferhat-paša za Banja Luku. Kroz svoju vakufnamu on je mapirao put razvoja ovog grada, pa je tako za vrijeme svog namjesništva izgradio ukupno dvije stotine i šesnaest javnih objekata. Kao neko ko je bio veoma obrazovan, cijenio nauku i bio ljubitelj knjige, Ferhat-paša je odlučio podići nekoliko obrazovnih ustanova koje su doprinijele razvoju intelektualne klime. Pored toga one su bile i pozitivni impuls drugima da izdvajaju iz svog imetka i podižu slične ustanove. Prema vakufnami Ferhat-paše, kada vakufski prihodi s dobiti dostignu sumu da se na odgovarajućem prostoru do njegove džamije podigne medresa sa 12 soba i kad se profesoru bude moglo isplaćivati dnevno 25 akči, a učenicima po 4 akče, neka se takva medresa podigne, određene plaće neka se isplaćuju navedenim osobama, a navedena učionica buk’a neka još služi i za održavanje predavanja iz hadisa. Objekat medrese je podignut prema želji vakifa te je dugo vremena bila izvor znanja gdje su se izučavale tradicionalne islamske nauke iz knjiga na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Svršenici ove medrese bili su priznati alimi, a mnogi od njih su svoje daljnje školovanje nastavili u intelektualnim centrima diljem Osmanskog carstva.U svom Putopisu Evlija Čelebija spominje je kao najpoznatiju medresu u Banja Luci i prema pretpostavkama ona je egzistirala do 1688. godine kada su austrijske trupe upale u grad na Vrbasu i tom prilikom uništile veći dio banjalučke čaršije i mnogo stambenih objekata. U Ferhat-pašinoj vakufnami se spominje i buk’a škola koja je predstavljala pripremnu školu za izučavanje hadisa. Zahvaljujući novčanim sredstvima i broju polaznika, ova škola će vremenom prerasti u daru-l-hadis. Tako će Banja Luka uz Sarajevo, Mostar i Prusac postati centar gdje se sa posebnom pažnjom izučavati hadisi Muhammeda,a.s., i njegov životopis. U okviru istog vakufa izgrađen je i mekteb, a u vakufnami se jasno navodi plata muallima kao i njegovog zamjenika koji budu podučavali i odgajali djecu. Za muallima se pored obrazovnih kompetencija traže i dobre moralne osobe što nas dovodi do zaključka da se pažnja posvećivala kako obrazovanju, tako i odgoju. Izgradnjom mekteba kao pripremne škole i medrese, Ferhat-paša je izgradio jedan zaokružen sistem školovanja što je zasigurno vidio za vrijeme svog obrazovanja, te je isto to nastojao prenijeti i u grad na Vrbasu.
Po uzoru na Ferhat-pašu, njegovi najbliži saradnici kao i oni koji su obnašali neku od službi u Banja Luci nakon njegove smrti, nastojali su doprinijeti obrazovanju kroz uvakufljenje svoje imovine i podizanjem obrazovnih institucija. Oni su uglavnom podizali mektebe, te je zbog njihovog značajnog rada do danas ostalo zabilježeno postojanje Gazanfer-begovog mekteba, mekteba Sefer-spahije sina Ferhada kao i mekteba Dževri-zade. U ovim mektebima djeca će dugo vremena učiti osnove islama, te će im oni predstavljati temelj za njihovo daljnje školovanje .Uporedo sa Ferhat-pašinom medresom egzistirala je još jedna medresa koja je imala nekoliko naziva poput „Atik medresa“, „Musafijina medresa“, „Muftijina medresa“ ili „Daudija medresa“. Ovu obrazovnu instituciju podigao je Muslihudin sin Alijev, poznat kao Musafi rodom iz Knina koji se skrasio u Banja Luci nakon što je sticao znanje pred uglednim profesorima širom Osmanskog carstva. Bio je jedan od potpisnika Ferhat-pašine vakufname iz 1587. godine, prvi imam Ferhadija džamije, banjalučki muftija, osnivač medrese, šejh halvetijske tekije, član divana u svojstvu katiba Bosanskog ejaleta te je kao vizionar predstavljao pravu blagodat za jedan grad kao što je Banja Luka. Medresa koju je podigao iz svojih sredstava bila je lijepa i poveća zgrada u blizini Daudija džamije.Građena je po tipu starih turskih medresa, sa jednom većom sobom kao predavaonicom i više manjih soba oko centralnog četvrtastog dvorišta za stanovanje učenika, što je označavalo internatski smještaj. Prestala je radit 1912. godine sa smrću Ibrahim-ef. Alihodžića, porijeklom iz Alihodža kod Travnika,koji je dužnost banjalučkog muftije obavljao u periodu 1891-1912. godine. Zbog nekorištenja nakon muftijine smrti, zgrada škole je 1920. godine porušena.U gradu na Vrbasu Musafi je pored medrese, podigao još i tekiju, hanikah za boravak derviša te je formirao prvu biblioteku kao vakuf za potrebe učenika medrese.Svojim djelima on je uveliko pospješio urbanizaciju mjesta te je samim time postavio i temelje za daljnji duhovni i obrazovni razvoj Banja Luke.
Biblioteke kao vakufi
Jedan od pratećih objekata medresa bile su biblioteke koje su bile neophodne za odvijanje obrazovnih i znanstvenih aktivnosti.Ovisno o tipu medrese uz koje su se nalazile, biblioteke su predstavljale mjesta gdje se čitalo, izučavalo i raspravljalo o tumačenjima kur’anskih ajeta i hadisa, kelamu, logici, astronomiji, medicini itd. Prva poznata biblioteka u Banja Luci koja je uvakufljena za potrebe učenika medrese bila je biblioteka već spomenutog Muslihuddina Kninjanina Musafija. Za potrebe učenika medrese uvakufio je 120 kodeksa rukopisa i odredio pod kojim uvjetima se ta djela mogu koristiti, te da se nakon njegove smrti ne smiju prodavati. Iako njegova vakufnama nije sačuvana, možemo pretpostaviti da su uvakufljene knjige pratile obrazovni program koji je bio propisan za medrese u Osmanskom carstvu. Obzirom da su knjige u ovom vremenu o kojem pišemo bile teško dostupne, na ovaj način Muslihuddin je nastojao olakšati učenicima njihovo obrazovanje i podstaknuti ih svojim ličnim primjerom kako treba raditi za dobrobit zajednice.
Uporedo sa Musafijevom, egzistirala je još jedna biblioteka. Ona je bila vakuf Mevla Husamuddina Bošnjaka i njegova vakufnama iz 1630. godine predstavlja prvi pisani dokument o jednoj samostalnoj javnoj biblioteci u Banja Luci. Ovaj važan dokument trenutno se čuva u Gazi Husrev-begovoj bibilioteci. Prisustvo javne biblioteke u jednom mjestu svjedoči o kulturnom stepenu koji je tu postignut, obrazovanosti stanovništva kao i pozitivnoj intelektualnoj klimi koja je bila prisutna. Uvidom u prijevod vakufname može se zaključiti da je to bila jako bogata biblioteka koja je sadržavala stotinu knjiga u osamdeset i tri sveska iz tefsira, hadisa, tedžvida, fikha, akaida, arapskog, turskog i perzijskog jezika. Postojanje djela na ova tri jezika govori nam o stepenu obrazovanja tadašnje uleme kao i njihovoj širini u znanju kojeg su posjedovali. Vakif je odredio da bibliotekar bude njegov sin Mustafa dok je živ, te da se posebna pažnja posveti čuvanju knjiga kako ne bi došle u ruke neodgovornih lica. Također u vakufnami je navedeno da se knjiga ne daje nikom izvan grada, a ako bibliotekar to učini onda je on jamac za njih. U slučaju da knjiga propadne ili nestane, bibliotekar će to iz svojih ličnih sredstava namiriti. Da se primjetiti velika ljubav i pažnja prema pisanoj riječi u ovom periodu te da su se knjige brižno čuvale. Sve ovo nam kazuje da bi knjiga trebala imati istaknuto mjesto u životu jednog muslimana kao i zajednice kojoj pripada. Pred samu okupaciju Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije, a usljed mnogobrojnih reformi na polju obrazovanja koje će se provoditi unutar Osmanskog carstva u ovom periodu, doći će do osnivanja novog tipa škole pod nazivom „rušdijja“.
Banjalučka rušdijja
Prema zakonu iz 1869. godine rušdijje su bile zamišljene kao opće-obrazovne škole, koje su mogli pohađati pripadnici svih vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini, te su u njih upisivana djeca koja su znala čitati i pisati. Premda su bile zamišljenje kao škole čiji će polaznici biti pripadnici različitih konfesija, u njih su se isključivo upisivala bošnjačka djeca. Jedna od novina u ovim školama bili su svjetovni predmeti poput zemljopisa i historije, a također je uveden i bosanski jezik. Svršenici ovih škola su se osposobljavali za niža činovnička zvanja, poput pisara u kancelarijama, a mogli su nastaviti i sa daljnim školovanjem u medresama i višim školama. Iako su 1913. godine sve rušdijje naredbom Zemaljske vlade pretvorene u osnovne škole, one su svojim postojanjem otvorile vrata svjetovnoj nastavi za muslimansku djecu.Jedna ovakva obrazovna ustanova postojala je i u Banja Luci. Zbog velikih rezultata ostvarenih na polju obrazovanja kao i vrsnom pedagogu, banjalučka rušdijja je povjerena Ibrahim-ef. Maglajliću. On je ovu ustanovu sa velikim uspjehom godinama vodio, da bi je napustio kada je imenovan na mjesto tuzlanskog muftije. Ostalo je zabilježeno da je Ali Riza-paša, mutesarif Banjalučkog sandžaka, davao učenicima rušdijje sve svoje carigradske novine želeći da pored predmeta koje uče u školi dobiju i znanja o svjetskim događajima. Uporedo sa banjalučkom rušdijjom, odgojno-obrazovni rad vršen je i u nekoliko banjalučkih medresa. O njima su ostali historijski zapisi zbog njihove važnosti u obrazovanju tadašnjeg stanovništva, ali i zbog vjerskih aktivnosti koje su se dešavale oko njih.
Banjalučke medrese
Dolaskom Osmanlija na područje Bosne i Hecegovine, započinje proces podizanja medresa u gradovima. Ove ustanove nisu imale za cilj samo obrazovanje i poduku, već su i pomagale širenju islama i islamske kulture, te uzajamnom približavanju države, intelektualaca i naroda, kao i to da društvo prihvati novu vlast. Širom Bosne i Hercegovine izgrađen je veliki broj medresa koje su osim obrazovno-odgojne imale i druge funkcije. One će stoljećima nakon dolaska Osmanlija biti žarišta učenja i izvorišta mudrosti.Iz ovih ustanova će izaći alimi koji će služiti svom narodu, radit će na njihovom prosvjećivanju, te će biti njihove duhovne vođe.Zanimljivu izjavu o pozitivnoj obrazovnoj i kulturnoj klimi u Bosni i Hercegovini u XVI i XVII stoljeću dao je i Miroslav Krleža. Tako on između ostalog kaže da u ovom periodu u Bosni i Hercegovini postoje crkve, mostovi, džamije, pismeni ljudi, postoji alhamijado literatura i pišu se neke knjige. Postoje visoke teološke škole i ljudi dolaze i odlaze u Kairo, odlaze i dolaze iz Carigrada s univerziteta. Ova njegova izjava oslikava veliki broj obrazovnih aktivnosti, ali nam potvrđuje i činjenicu da su Bošnjaci stoljećima širom svijeta tragali za znanjem i obrazovali se na najprestižnijim i najstarijim islamskim univerzitetima. Povratkom u domovinu postavljani su na mjesto kadija, imama, muftija kao i muderrisa u medresama. U gradu na Vrbasu kroz historiju zabilježen je rad nekoliko medresa.Pored već navedene„Ferhat-pašine“ i „Atik medrese“, postojale su još: „Skorupova“, „Šibića“,„Fejzijja“, „Ujedinjena medresa“ i „Niža okružna medresa“.
Za „Skorupovu medresu“ ne zna se tačno kada je izgrađena jer ne postoji vakufnama niti neki drugi dokument koji sadrži taj podatak. U narodu je prozvana „Jama medresa“ obzirom da je bila blizu Sofi Mehmed-pašine džamije, ali je nosila i naziv „Skorupova medresa“ obzirom na mutevelije koji su upravljali ovim kao i drugim vakufima. Radila je tokom cijelog osmanskog perioda što nam ukazuje na snagu vakufa iz kojeg se izdržavala. Prestala je sa radom 1878. godine okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske, a među njenim najpoznatijim muderrisima bio je Smail-ef. Skopljak.
„Šibića medresa“ dobila je naziv po hadži Jusufu Šibiću koji je povodom izgradnje ove ustanove napisao posebnu vakufnamu 13. ševala 1290., odnosno 4. decembra 1873. godine. Zgrada medrese podignuta je na desnoj obali potoka Crkvine, te je bila sagrađena od drveta i zemlje kao i brojne druge građevine toga vremena. Imala je dershanu i dvanaest soba za učenike po uzoru na slične medrese u Bosni. Za njeno održavanje vakif je ostavio trideset dućana i han sa kafanom, te deset odaja za konačenje putnika. Ostalo je zabilježeno da su u ovoj medresi predavali Osman-ef. Karahasnović kao i hfz. Abdulah-ef. Kadenić.
„Fejzijja medresa“ je najmlađa od svih prethodno navedenih ustanova. Njen nastanak vezuje se za hfz. Ibrahima-ef. Maglajlića, koji će biti muderris u ovoj školi, a potom muftija i reisu-l-ulema. Došavši sa studija iz Carigrada gdje je učio pred najeminentnijim profesorima toga vremena, svoje znanje će staviti na raspolaganje stanovnicima svoga rodnog grada. Redovno je držao predavanja koja su bila jako posjećena, pa su se iz tog razloga mještani zajedno sa bogatijim dobrotvorima organizovali i sagradili objekat sa deset prostorija za učenje i spavanje učenika. Njena izgradnja završena je 1892. godine i od tog momenta „Fejzijja medresa“ će postati mjesto izučavanja islamskih nauka, učenja hifza i osa oko koje će se dešavati sve vjerske aktivnosti. Njeni učenici će biti nosioci baklje islama širom Bosne i Hercegovine, te će biti uz svoj narod u teškim vremenima koja su uslijedila. Pored hfz. Maglajlića, u ovoj ustanovi predavat će još i Smail-ef. Skopljak kao i njegov sin hfz. Idriz-ef. Skopljak. Godine 1917. ova medresa će se spojiti sa „Šibića medresom“ pa će formirati novu obrazovnu ustanovu pod nazivom „Ujedinjena medresa“.
Sa svojim planom i programom „Ujedinjena medresa“ spremala je vjerske službenike sa srednjom stručnom naobrazbom, a njeni svršenici su mogli nastaviti svoje školovanje i na poznatom islamskom univerzitetu „Al-Azhar“ u Kairu. Od poznatih profesora koji su predavali u ovoj školi bili su već spomenuti hfz. Idriz-ef. Skopljak kao i kurra’ hfz. Mustafa-ef. Nurkić, budući banjalučki muftija i jedan od potpisnika banjalučke rezolucije iz 1941. godine. Medresa je djelovala do 1939. godine kada je „Uredbom“ Ulema-medžlisa izvršena reorganizacija i racionalizacija medresa u Bosni i Hercegovini, kojom je umjesto dotadašnjih lokalnih medresa, osnovano sedam nižih šestorazrednih okružnih medresa. Ove obrazovne ustanove osnovane su u Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Travniku, Bihaću, te dvije u Sarajevu.
Niže okružne medrese prema „Uredbi“ su nepotpune srednje stručne vjerske škole, koje svojim učenicima, pored opće naobrazbe iz nepotpunih srednjih škola, daju obrazovanje u duhu islama i spremaju svoje učenike za poziv imama, hatiba, muallima i za poučavanje u vjeri. One se dijele na Niži tečaj koji traje četiri i Produžni koji traje dvije godine. Njihovo izdržavanje predviđeno je iz samostalnih vakufa, a ako to ne bude dovoljno onda će Samostalna imovinska uprava u Sarajevu dotirati potrebne iznose za njihovo izdržavanje. Ukupno se izučavalo dvadeset predmeta, s tim da su pored vjerskih predviđeni i svjetovni poput matematike, fizike, hemije i dr. što je veliki iskorak u odnosu na raniji plan i program zastupljen u medresama.„Uredba o nižim okružnim medresama“ sadrži 201. član i kroz njih je vrlo jasno definisana cjelokupna organizacija ove obrazovne ustanove.Postojanje jedne ovakve škole u Banja Luci u ovom vremenu je značajno iz više razloga, a jedan od njih je pružanje mogućnosti školovanja kvalitetnog kadra koji će pokriti potrebe za vjerskim službenicima unutar Banja Luke i šire. Premda je nedugo nakon njenog formiranja nastupio period Drugog svjetskog rata, Niža okružna medresa uspjela je i u teškim, ratnim uslovima raditi sve do 1945. godine. Potvrdu njenog rada predstavljaju imenovanja nastavnika za određene predmete od strane Ulema-medžlisa u periodu 1940. i 1941. godine. Tako je Muhamed Husić imenovan za profesora svjetovnih predmeta, kao i Ali-ef. Simitović, za suplenta je postavljen Ahmed-ef. Mulalić, u svojstvu prefekta i nastavnika postavljen je Hasan-ef. Hasanefendić, Halid Buljina je postavljen za honorarnog nastavnika, Safvet Krupić u svojstvu honorarnog nastavnika svjetovnih predmeta. Obzirom da su u „Ujedinjenoj medresi“ već radili hfz. Idriz-ef. Skopljak i hfz. Mustafa Nurkić, oni su nastavili obnašati iste funkcije i u Nižoj okružnoj medresi. Profesor Halid Buljina kao jedan od uposlenika objavit će tekst u „Glasniku“ iz 1944. godine o banjalučkim medresama pod nazivom „Iz povijesti banjalučkih medresa“. U ovom tekstu dat će kraći historijat banjulučkih medresa, ko je predavao u njima, te će napisati nekoliko redaka o reformi školstva kao i osnivanju Niže okružne medrese. Zatim će navesti imena profesora koji su predavali u ovoj školi proteklih pet godina, u periodu 1939-1944., da je ova škola smještena u zgradi kod Ferhadija džamije kao i probleme sa kojima se suočava u svome radu. Po okončanju rata, nova vlast donijet će niz uredbi kojima će zatvoriti mektebe, medrese i tekije kao višestoljetna intelektualna i duhovna žarišta, te će na taj način udariti u samu srž bošnjačkog bića. Kao višestoljetni dio bošnjačkog identiteta, njihovo ukidanje ostavit će veliku prazninu u vjerskom i duhovnom domenu. Nova vlast je najviše problema pravila oko izdavanja dozvola za rad medresa, dok su narodni odbori zahtijevali da se potpuno obustavi njihov rad sve dok iste nedobiju odobrenje od Ministarstva prosvjete u skladu sa članom 7 Uredbe o ukidanju privatnih škola na teritoriji BiH. Ulema-medžlis je reagovao na ovakva tumačenja obrativši se Ministarstvu prosvjete sa nekoliko akata u kojima je zatražio da sve medrese budu pregledane kako bi mogle dobiti dozvolu za daljnji rad. Premda su ovi akti slati od septembra 1945. godine pa sve do kraja 1946. godine, na adresu Ulema-medžlisa nije stigao nikakav odgovor iz nadležnog ministarstva po ovom pitanju. Na taj način Niža okružna medresa dijelila je sudbinu ostalih medresa, te je zatvorena 1945. godine.
Zaključak
Zatvaranjem banjalučke medrese prestala je višestoljetna tradicija postojanja ovog tipa obrazovne institucije u gradu na Vrbasu. U nadolazećim vremenima osjetit će se velika potreba za snažnom institucijom koja će pozitivno utjecati, a svakako i podizati nivo kvalitete vjerskog života na području Banja Luke kao i njene okoline. Proći će mnogo godina nakon zatvaranja medrese dok se ne stvore uslovi za njen ponovni rad. Prvi korak ka ponovnom otvaranju medrese u Banja Luci bila je inicijativa donesena na sjednici banjalučkog muftijstva pod predsjedavanjem banjalučkog muftije mr. Nusret-ef. Abdibegovića prema Rijasetu IZ-e od 14. maja 2019. godine. Inicijativa je prihvaćena na 11. sjednici RijasetaIZ-e koja je održana 10. oktobra 2019. godine pod predsjedavanjem reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića.Nakon toga izrađen je elaborat o opravdanosti osnivanja medrese te su dobivene sve potrebne saglasnosti od nadležnog entitetskog ministarstva za njen rad. Svoje prve učenika medresa „Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“ očekuje u septembru 2020. godine. Njenim ponovnim otvaranjem i dolaskom softa u đačke klupe započet će proces obnove tradicije islamske učenosti u gradu na Vrbasu, a ujedno će sepotvrditi i izreka da onaj narod koji gradi obrazovne institucije, pokazuje želju za svojim trajanjem na tom području.
(Rad je objavljen u Glasniku Rijaseta IZ u BiH, br. 7-8, juli-august 2020., str. 263-276.)
Recent Comments