„Nekada se vodilo računa koja se škola pohađa i gdje se školuje, s kime se porodično povezuje, ko je u komšiluku, s kime se druži u životu, cijenio se društveni angažman i pozicija u društvu. Važno je bilo postati učen i pobožan čovjek i …, a danas je važno okititi se diplomom.“ (N. A.)
Govoreći o obrazovanju Bošnjaka na polju islama i njihovom odlasku u svjetske metropole radi sticanja znanja na najstarijim islamskim univerzitetima i pred najeminentnijim alimima, Miroslav Krleža je rekao da su u Bosni i Hercegovini postojale visoke teološke škole,te da su ljudi odlazili u Kairo i Carigrad noseći sa sobom u domovinu ono što su tamo naučili i stekli. Jedan od takvih bio je i Abdulah-ef. Moranjak, muderris, muftija i kadija. Rođen je 1885. godine u uglednoj Gradačačkoj porodici od oca Jusufa i majke Šaze. Od ranih dječačkih dana pokazivao je ljubav prema knjigama i sticanju znanja, pa je nakon završene osnovne škole upisao medresu u rodnom gradu. Stekavši osnovnu naobrazbu o islamu i dobivši uvid u islamske nauke, javila mu se želja da stečeno znanje proširi na jednom od svjetskih islamskih univerziteta. Nakon razgovora sa svojim roditeljima i na prijedlog svojih muderrisa, odlučuje nastaviti školovanje na Teološkom fakultetu u Istanbulu, poznatom pod nazivom „Daru-l-funun“. U prijestolnicu Osmanskog carstva došao je 1906. godine, zadržavši se sve do 1914. godine.Vrijeme provedeno na fakultetu iskoristio je za slušanje dersova i sticanje znanja pred mnogobrojnim alimima, obzirom da je Istanbul tada predstavljao jedno od središta islamske učenosti i mjesta gdje je ulema vrlo rado boravila.
Po povratku u domovinu počeo je držati predavanja u džamijama, te je uvidjevši štetnost odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, često znao u vazovima isticati i govoriti:“Lahko je biti Turčin u Turskoj“. Pojašnjavao je štetnost iseljavanja i pozivao ih je da ostanu i grade život u svojoj domovini. Nakon određenog perioda provedenog u rodnom gradu, Abdulah-ef. biva raspoređen za nadzornika vjerskih škola u Crnoj Gori, a zatim i kao vojni imam na frontu u Italiji. Nakon završenog Prvog svjetskog rata, Ulema-medžlis ga imenuje za muderrisa u Jajcu gdje ostaje do 1921. godine. U kraljevskom gradu upoznat će suprugu Ćamku Šamić sa kojom će u sretnom braku dobiti šestero djece: Šihabudina, Alaudina, Nedretu, Nasvetu, Nedžmudina i Dilistu. Imena svoje djece vezao je za postojanost vjere, pokazavši jednu dalekovidost i želju da njegova djeca kako imenom tako i djelima budu vezana za vjeru.Prema riječima njegove unuke Amre Mehmedović-Moranjak, muftija Abdulah-ef. insistirao je da se u porodici uči i čita, te je svoju ljubav prema knjigama i znanju nastojao prenijeti kako na svoju djecu tako i na unučad. U kući je imao posebnu prostoriju za čitanje i veliku biblioteku sa knjigama na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, a koju je pred smrt poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci. U njegovoj porodici posebno se baštinio turski jezik, te su se sva djeca muftije Moranjka koristila ovim orijentalnim jezikom. Uživao je igrati se sa unučadima pa je jednom prilikom muftija Abdulah-ef. naredio da se skloni kahva sa mangala, te je stavio jastuk kako bi njegova unuka Amra mogla sjesti tu, premda su stariji protestvovali protiv toga.Kroz njegov kao i primjer drugih alima, možemo uvidjeti da je bošnjačka ulema baštinila porodicu nastojeći ostaviti iza sebe obrazovano i čestito potomstvo.
U Jajcu se zadržao sve do 09.02.1921. godine kada odlukom Ulema-medžlisa, a na osnovu Autonomnog statuta Zemaljske vlade, biva postavljen za okružnog muftiju u Bihaću. Imenovanjem na ovu odgovornu funkciju, Abdulah-ef. obnovit će rad dvije vrlo važne institucije, muftijstvo i medresu, pa će na taj način doći do izražaja njegova posvećenost poslu kao i želja za obrazovanjem i prosvjećivanjem bošnjačkog naroda. Prije svega obnovit će rad bihaćkog muftijstva, obzirom da u periodu od 1914. godine do njegovog imenovanja nije postojao muftija u Bihaću, a zatim će pokrenuti i nastavnički proces u bihaćkoj medresi koja je zatvorena iste godine kada je prestalo raditi muftijstvo. U aktu od 8. novembra 1922. godine muftija Abulah-ef. Moranjak obraća se Ulema-medžlisu sa molbom za pokretanje medrese u Bihaću, te između ostalog navodi razloge za njeno ponovo otvaranje. Do svečanog otvorenja bihaćke medrese došlo je 03.02.1924. godine.Nakon ovog događaja, muftija Moranjak nastojao je što više uleme okupiti u ovome gradu, kako bi svoje znanje prenosili i širili na mlađe generacije, a ujedno podizali i nivo kvaliteta vjerskog života na tom području. Na mjestu bihaćkog muftije i muderrisa u medresi zadržao se sve do 1930. godine, kada dolazi do ponovnog ukidanja ovog muftijstva, te muftija Moranjak prelazi u kadije.
Kao šerijatski sudija radio je u Štipu, Tetovu i Gnjilanu.Nakon završene srednje škole poslao je svoga sina Šihabudina kao nagradu da proputuje po Bosni i obiđe rodbinu. Po povratku kući, rekao je svome ocu da mu se, od svih gradova koje je posjetio, najviše svidjela Banja Luka i da bi, zbog lijepe klime i ugodnog ambijenta, u njoj vrlo rado živio kao penzioner. Na mjestu šerijatskog kadije zateći će ga Drugi svjetski rat, te će iskoristiti ratna dešavanja da se vrati sa svojom porodicom u rodni grad Gradačac. Ulema-medžlis će ga imenovati odlukom 1033/41. od 16. VII. 1941. na mjesto šerijatskog sudca u Gradačcu 1941. godine, te će na toj poziciji ostati sve do 1945. godine.U međuvremenu bio je imenovan na mjesto muderrisa i upravitelja „Svirac medrese“, ali nije uspio započeti svoj rad u njoj zbog odluke tadašnje vlasti da se ova medresa zatvori.Nakon završetka Drugog svjetskog rata, bio je izložen represiji i mnogobrojnim progonima od tadašnje komunističke vlasti, te je naposlijetku morao ponovo napustiti svoj rodni grad. Na prijedlog sina Šihabudina, preselit će se 1946. godine sa porodicom u Banja Luku gdje će biti toplo dočekan.
Dolaskom u grad na Vrbasu, započet će njegovo veliko prijateljstvo sa starom banjalučkom ulemom. Družit će se sa hfz. Mehmed-ef. Zahirovićem, hfz. Omer-ef. Džinom, hfz. Fehmi-ef. Gušićem, Ali-ef. Kapidžićem i drugom ulemom, od koje će, zbog svoje učenosti i djela koja je napravio u toku svog života, biti prihvaćen i poštovan. Unuk Tadžudin Burazerović u razgovoru mi je kazao da je njegov djed bio autoritet u porodici i društvu, da nikada nije izlazio iz kuće bez ahmedije, te da je bio cijenjen od svojih kolega i džematlija. Potom mi je ispričao i sljedeće:“ Jednog dana pred kuću moga djeda iznenada se parkirao veliki broj fijakera, kao da je Bajram. Zatim su iz njih počeli izlaziti banjalučki alimi koji su došli na sijelo kod moga djeda.Iz prikrajka sam slušao o čemu razgovaraju. Govorili su djedu da se ponovo aktivira u imamskoj službi, ali je on to iz svojih razloga odbio.“ U gradu na Vrbasu uživat će u penzionerskim danima i tu će naći svoj smiraj. Na Ahiret je preselio 1964. godine. Dženazu-namaz predvodio je hfz. Omer-ef. Džin, te ćezbog prijateljstva sa velikom banjalučkom ulemom i što je prihvaćen kao autohtoni banjalučanin, biti ukopan u haremu Gazanferija džamije zajedno sa ostalim banjalučkim velikanima. Zbog velikih dijela učinjenih za vrijeme života i ugleda kojeg je uživao u zajednici, Rijaset Islamske zajednice ga je ubrojao među 500 najznačajnijih Bošnjaka u zadnjih pet stoljeća.
Piše: mr. Admir-ef. Blitović
Imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka
(Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 01.12.2020. godine)
Recent Comments