“Materijalna zaostavština se nasljeđuje preko krvnog srodstva, bračne veze i oporuke, testamenta, a duhovno naslijeđe se prenosi putem riječi, dijela, dova učenih i pobožnih Allahovih robova, evlija.” (N.A.)
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine je pokrenula nekoliko pitanja, a jedno od njih je bilo i da li muslimani sa okupiranih područja trebaju učiniti hidžru na prostore muslimanske vlasti. Ovo pitanje je postavljeno sa razlogom obzirom da su se Bošnjaci okupacijom našli u jednoj do tada za njih nepoznatoj situaciji. Svoje poglede, kao i u mnogobrojnim teškim vremenima do tada, usmjerili su ka ulemi od koje su očekivali adekvatne odgovore i jasne smjernice kako da se ponašaju u novonastalim prilikama. Poznata su dva teksta koja se bave ovim problemom, a to su Poslanica o hidžri koju je napisao Mehmed Teufik Azapagić 1884. godine, dok je drugi tekst fetva egipatskog učenjaka Muhameda Rešida Ridaa objavljena u časopisu Menar i ona je predstavljala odgovor na pismo koje je Muhamed Tarabar, učenik Fejzija medrese u Travniku, poslao 1909. godine uredništvu ovoga lista. Muftija Azapagić je u svojoj poslanici, između ostalog kazao da u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada nemuslimanima, a muslimani imaju pravo da javno prakticiraju svoju vjeru i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjersko-pravnog stanovništva karakter daru-l-islama (zemlja mira). Nekoliko godina poslije glasoviti učenjak Rešid Rida je njegovo stajalište potvrdio u svojoj fetvi u kojoj je, između ostalog, naveo da je hidžra za muslimane obavezna u dva slučaja. Prvi je kada im je nemoguće u jednoj zemlji održati vjeru zbog smutnje, prisilnog prevjeravanja ili navođenja na kršenje vjerskih propisa, dok je drugi slučaj kada muslimani iz jednog kraja učestvuju u legalnoj odbrani muslimanske zajednice. Prema njegovom zaključku, ni jedna od ove dvije situacije ne odnosi se na muslimane Bosne i Hercegovine, pa prema tome oni nemaju potrebu iseljavati se nakon dolaska Austro-Ugarske .
Premda je tadašnja ulema apelirala na Bošnjake da ne prodaju imovinu i ne napuštaju svoju domovinu navodeći im za to i šerijatske argumente, u narednom periodu desit će se nekoliko valova iseljavanja stanovništva uglavnom u Tursku. Među mnogobrojnim muhadžirima bili su i roditelji hfz. Fehmi-ef. koji su napustili Banja Luku te su se nastanili u Karahisaru u Turskoj. Fehmi-ef. rođen je 1879. godine u ovom turskom gradu i kao dječak ostao je bez oba roditelja, pa su brigu o njemu preuzela njegova dvojica amidža. Dok je bio u mektebu pokazivao je veliku ljubav prema učenju Kur’ana, pa se nakon završenog početnog obrazovanja preselio u Istanbul. U prijestolnici Osmanskog carstva, stjecištu uleme iz svih krajeva islamskoga svijeta, imao je priliku učiti pred mnogobrojnim alimima svjetskog glasa pa je nakon određenog vremena uspio steći titulu hafiza Kur’ana, da bi potom završio i sedam kiraeta. Kao dijete slušao je o ljepotama Bosne od svojih amidža, a poslije je i u razgovorima sa Bošnjacima koji su se doselili u Istanbul često spominjana domovina, te mu se tako pojavila želja za povratkom i da pobliže upozna svoj zavičaj. U šeher Banja Luku doselio se 1911. godine gdje se oženio i tu je ostao sve do svoje smrti. U sretnom braku dobio je sina Bedrudina i tri kćerke. Godinu nakon povratka u domovinu odlazi na hadždž te u Mekki i Medini ostaje punih pet godina. Njegov karakter i želja za stalnim učenjem omogućili su mu da vrijeme u ovim svetim gradovima iskoristi na najbolji mogući način. Pored ibadeta koje je svakodnevno činio, uspio je naučiti tečno govoriti arapski jezik pa je tako uz turski dobro poznavao i jezik Objave. Po povratku u Bosnu odlazi na imamsku službu u Prnjavor gdje provodi određeno vrijeme, da bi potom prihvatio ponudu sejjar (putujućeg) vaiza i učača Kur’ana. Za tu službu je dobio dekret od reisu-l-uleme Čauševića koji biva obnovljen 10. maja 1931. godine odlukom reisa Maglajlića.
Kao sejjar vaiz proputovao je cijelu Bosnu i Hercegovinu i njegov dolazak u neko mjesto plijenio je posebnu pažnju obzirom da je bio lijepog izgleda i uvijek u staroj bosanskoj nošnji. Postao je poznat po lijepom glasu i učenju Kur’ana arapskim mekamom, svojim vazovima u kojima je isticao važnost nauke, te posebnim dovama koje je učio prilikom mevluda, mukabela, ispraćaja na hadždž. Često je tokom vazova znao govoriti: “Gledajte u moje oči jer su moje oči gledale Kabu.”
Iako je biti sejjar vaiz tada značilo da nije imao zagarantovana primanja niti penziju jer nije bio u stalnom radnom odnosu, školovao je sina jedinca koji je nakon završetka studija radio kao inžinjer agronomije u Tešnju i tokom bombardovanja ovog grada 1943. godine poginuo. Teško je podnio smrt sina Bedrudina i u spomen na njega amidžinom sinu dao je ime Bedrudin, koji danas živi u Americi. Premda ga je gubitak sina jako pogodio, to ga nije spriječilo da i dalje bude u misiji i službi Islamu. Pored mnogobrojnih aktivnosti koje je radio, bio je i muhaffiz te je nekoliko osoba pred njim završilo hifz. Među onima koje je izveo kao muhaffiz bio je i hfz. Muhamed-ef. Gačo iz Bosanskog Novog. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostave nove vlasti, mnogi banjalučki alimi bit će izloženi komunističkim progonima i represiji, a to neće zaobići ni hfz. Fehmija. Nova vlast mu je zabranila da drži vazove po džamijama, mevludima i drugim svečanim prilikama pa se često znao žaliti i govoriti svojim prijateljima: “Da mi je da održim vaz kako ja znam i umijem, ne bih žalio umrijeti.”
U jednom od svojih kazivanja o banjalučkoj ulemi i tragovima koje su ostavili iza sebe, muftija Abdibegović je rekao: “Hfz. Fehmi-ef. Gušić bio je redovan gost kod porodice Jusage Terzića u Pruscu na Brdu te je kao sejjar vaiz ostajao kod njih po nekoliko sedmica i podučavao ih islamskim vrijednostima. Također je odlazio i kod moje nane hadžinice Fatime Terzić, rođene Ćepalo, ili Salihagince kako su je inače zvali, i njenih sinova nakon što su se odselili u Bugojno. Ona je često pred njim učila Eš-Šems jer je volio slušati njeno učenje ove sure. Moja majka Hanifa pričala je, a sestra Fatima sjeća se, da je hfz. Gušić dolazio kod nas u goste i redovno bi abdestio, klanjao i posjećivao Handanaginu džamiju i Ajvaz-dedino turbe. Također mi je moja nana hadžinca pričala da je imala problema sa podstanarima koje je zatekla u kući koju je kupila od porodice Pavlovića, te je molila hafiza da joj uči dove da se podstanari isele kako bi u miru mogla smjestiti svoju djecu. Iz Bugojna bi odlazio u Odžak kod porodice Rustempašića i Sulejmanpašića kao i u Travnik, te mu je svaka porodica koju je posjetio bila zahvalna i ukazivala mu pažnju na različite načine.”
Neki navode da mu je nova vlast nekoliko puta nudila stalni posao i platu, ali je on svaki put to odbijao iz ideoloških razloga. Nakon kratkotrajne bolesti, na Ahiret je preselio 14. novembra 1967. godine i, prema onome što je ostalo zabilježeno u narodu, bila je to jako velika dženaza koju je predvodio hfz. Ismail-ef. Fazlić. Ukopan je u haremu Sofi Mehmed-pašine džamije u Gornjem Šeheru u blizini svog velikog prijatelja hfz. Mustafe-ef. Nurkića.
Admir-ef. Blitović
(Tekst je objavljen u IIN „Preporod” od 01.08.2020)
Recent Comments