„Biti prvi i začetnik znači imati privilegiju i čast. Takav čin ima simbol, lice čovjeka. U lice čovjeka se gleda zbog ljepote kojom Bog stvara, a u učenog se ugleda zbog nauke i znanja kojim ga Allah obdaruje.“ (N.A)
Banja Luka kao sjedište prvog bosanskog beglerbega, Ferhat-paše Sokolovića, postala je jako primamljiva kao mjesto življenja za mnoge ljude, između ostalih i za alime. Među mnogobrojnim alimima koji su se doselili u grad na Vrbasu bio je i Muslihudin porijeklom iz Knina, poznat pod pseudonimom Musafi.Prema biografskim podacima može se utvrditi da je rođen 1544. godine u Kninu, te da je imao bosansko porijeklo. Njegov otac Ali je bio sin Ahmedov koji je zajedno sa svojim bratom Turhanom 1550. godine bio na službi posadnika u tvrđavi Knin, dok je Alijin otac Ahmed zajedno sa ostalim Huseinovim sinovima uživao jedan čiftluk u selu Ustirama, danas naselje u općini Prozor.Kao dječak završio je mekteb u rodnom mjestu, a pošto tu nije postojala medresa, otišao je iz Knina vrlo mlad u potrazi za znanjem. Ostalo je zabilježeno da je znanje sticao u Sofiji i Istanbulu pred Kurt-efendijom koji je bio šejh halvetijskog tarikata. Muslihuddin je učio pred njim dok je on vodio tekiju u Sofiji do 1573. godine, da bi se potom preselio u Istanbul prateći Kurt-efendiju, obzirom da je šejh dobioponudu da vodi tekiju koju je osnovao Mehmed-paša Sokolović. Pokazavši se dobrim i marljivim, Kurt-efendija odlučuje Muslihuddinu dati hilafetnamu, tj. svjedodžbu kojom ga opunomoćuje da drugima prenosi njegovo učenje i uvodi ih u halvetijski tarikat.Nakon što je uz šejha proveo određeni dio svog života, tačnije učio je pred njim do svoje četrdesete godine, odlučuje vratiti se u Knin kako bi tamo širio učenje halvetijskog tarikata. Po povratku u rodni zavičaj doživljava razočarenje, te se odlučuje preseliti u Banja Luku oko 1584. godine.
Grad Banja Luka počet će se širiti i izgrađivati od onog momenta kada je Sofi Mehmed-paša oko 1553. godine odlučio da njegovo sjedište, kao sandžakbega, bude grad na Vrbasu, a ne Sarajevo. U njegovo vrijeme izgradit će se mnogobrojni vakufi, jedan od njih je i današnja Sofi Mehmed-pašina ili Jama džamija kako je poznata u narodu, te će podizanjem objekata doći do širenja samog grada, odnosno Gornjeg Šehera. Razvitak dijela Banja Luke poznatog pod nazivom Donji Šeher desit će se za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića, posljednjeg sandžakbega i prvog beglerbega Bosne.On je zajedno sa banjalučkim kadijom napisao molbu koju je poslao u Istanbuli u njoj je tražio da se Banja Luka proglasi kasabom, kako bi se na taj načinnjeno stanovništvo oslobodilo od redovnih i vanrednih državnih obaveza.Na ovu molbu iz prijestolnice Osmanskog carstva 1588. godine stigla je muafnama, odnosno povlastica ili muafijet.Dobivena povlastica značila je povećan priliv stanovništva u grad, te jačanje potencijala i ekonomske moći Banja Luke kao beglerbegove rezidencije. Muslihuddin će dolaskom u grad na Vrbasu zateći jednu sveopću klimu progresa, zbog svoje učenosti i pobožnosti naići će na dobar prijem kod naroda, a i Ferhat-paša će ga jako cijeniti, te će tu ostvariti vizije i ideje koje je imao kad se vraćao iz Istanbula za Knin.
Utemeljitelj tekije
Sufizam nije bio nepoznanica stanovnicima Banja Luke u vrijeme dolaska Muslihuddina, jer je od osmanskog osvajanja u ovom gradupostojala tekija Ahmed-dede, evidentirana u osmanskim dokumentima iz 1550. godine, iz koje se širilo sufijsko učenje. Kod mnogih stanovnika prilikom popisa će uz ime stajati prefiks sufi, što ukazuje na to da je osoba sufija, te će upravo ovu činjenicu iskoristiti Muslihuddin. Uvidjevši sve povoljnosti za širenje učenja kojeg je godinama sticao, on će uz svoju kuću sagraditi i tekiju sa musafirhanom u kojoj će podučavati raznim vjerskim znanostima, od osnovnih djela do komentara i od temeljnih do sporednih disciplina, obavljati zikr, a nema sumnje da je i mnoge ljude uveo uhalvetijski tarikat. Ova tekija spominje se u vakufnami Hadži Perviza iz 1630. godine, koji je izgradio džamiju u Potoku, a u kojoj između ostalog piše da ostavlja dvije bašče, jednu u blizini Ferhad-pašina mosta, a drugu kod tekije.Alija Bejtić ne navodi čija bi to tekija mogla biti, ali tvrdi da je ona izgrađena prije pisanja Ferhat-pašine vakufname i podizanja njegovih vakufa, na desnoj obali Vrbasa u Donjem Šeheru na lokalitetu Tekija. Kada se u obzir uzmu sve navedene činjenice, nema sumnje da tekija koja se spominje u Hadži Pervizovoj vakufnami je zapravo zavija Muslihuddina Kninjanina.
Osnivač medrese u Banjoj Luci
Obzirom da se broj njegovih učenika stalno povećavao, Muslihuddin je odlučio osnovati i medresu koja će ujedno biti i prva obrazovna ustanova ovog tipa ugradu na Vrbasu.O osnivanju medrese zapisao je sljedeće:“ Već sam dugo zahvaljujući svome trudu skupljao novac, katkad malo, katkad mnogo, i uspio sam prikupiti koliko se moglo. Odlučih sagraditi školu, uz pomoć Allaha, Gospodara Premilostivog, iz samilosti prema siromasima koji traže znanje i sažaljenja prema strancima željnim učenja. Zaposlio sam profesora i učitelja da ih podučavaju i osigurao sve što je profesoru potrebno za rad. “ Ova obrazovna ustanova nosila je nekoliko naziva: Atik, Musafijina, Muftijina i Daudija medresa. Njena mnogobrojna imena nam govore mnogo toga. Atik medresa znači Stara medresa i to nam kazuje da je bila starija u odnosu na medresu koja je podignuta nakon njenog osnivanja, a to je najvjerovatnije Ferhat-pašina medresa koju spominje znameniti putopisac Evlija Čelebija 1661. godine. Nazivali su je Musafijina jer je jedan od nadimaka Muslihudinna bio iMusafi što znači onaj koji iskreno voli, onaj koji je iskren prema. Ime Muftijina medresa nam ukazuje na činjenicu da je Muslihuddin bio i muftija, a također je ostalo zabilježeno i to da su u njoj predavale banjalučke muftije koje su podučavale učenike znanju iz raznih islamskih disciplina. U narodu su je zvali i Daudija medresa jer je bila izgrađena u blizini Daudija džamije.
Medresa koju je podigao bila je lijepa i poveća zgrada, građena je po tipu starih turskih medresa, sa jednom većom sobom kao predavaonicom i više manjih soba oko centralnog četvrtastog dvorišta za stanovanje učenika, što je označavalo internatski smještaj. Kao vrsni alimlično je podučavao učenike, povremeno je angažovao i druge muallime kada nije bio u mogućnosti predavati zbog drugih obaveza, te je sam snosio troškove za održavanje medrese, platu profesora i izdržavanje učenika.Prvo zvanično postavljanje muderrisa ove medrese, evidentirano je u Roznamče defterima Rumelijskog kaziaskera, odnosno šejhu-l-islama, 1625. g./ 1035.g. po H. Te godine Mevlana Omer sin Sulejmana al-Bosnavia, pripravnik kadije Omer-ef. u Marašu, postavljen je za muderisa Musafijine medrese sa plaćom od 20 akči dnevno. Na ovom mjestu on je ostao dvije godine kada mu je određen drugi muderris, odnosno muid Mevlana Osman, sin Ibrahima Sarajlije, 1627.g./1037.g. po H. Već 1631 g./ 1041. g. po H. postavljen je istaknuti muderris Mevlana Ali uz plaću od 30, odnosno 40 akči dnevno. Učenici nisu bili samo iz Banja Luke, nego su dolazili iz raznih mjesta u Rumeliji, te će pojedini ostati zabilježeni kao prepisivači djela na arapskom jeziku. Zapisano je da je Muhamed sin Alijin iz Tešnja u Muftijinoj medresi prepisao dva djela, a jedno od njih jeAl-Muḫtaṣar Šarḥ Talḫīṣ al-Miftāḥiz arapske stilistike autora Mes’uda b. Umera el-Taftezanija, dok je Ahmed sin Hasanov Livnjak 1625. godine u ovoj obrazovnoj ustanovi prepisao djelo Šarḥ al- Ĝazarī. Ovi podaci nas uopće ne trebaju čuditi jer je Banja Luka, u ovo kao i u narednim vremenima, bila mjesto gdje su živjeli mnogobrojni alimi koji su pisali i prepisivali djela na arapskom jeziku, a što je svakako jedna od tema za neki naredni tekst.
Stoljećima je Muftijina medresa radila i iznjedrila je mnogobrojnu ulemu, a prema historijskim dokumentimazatvorena je 1912. godine sa smrću Ibrahim-ef. Alihodžića, porijeklom iz Alihodža kod Travnika, koji je dužnost banjalučkog muftije obavljao u periodu 1891-1912. godine. Zbog nekorištenjanakon muftijine smrti, zgrada škole porušena je 1920. godine.
Imam Ferhat-pašine džamije
U drugoj dekadi mjeseca safera 995. g. po H., odnosno u periodu 21-30. januara 1587. godine potpisana je Ferhat-pašina vakufnama. Ovaj historijski dokument potpisale su ukupno dvadeset i tri osobe, a među potpisnicama se nalazi i ime Muslihuddina. Ova činjenica nam zapravo govori da je bio veoma cijenjen od društva u kojem se nalazio kao i samog Ferhat-paše. Pored njegovog imena stoje titule šejh i imam, te je on prvi poznati imam ove banjalučke ljepotice. Samom vakufnamom Ferhat-paša definisao je uslove za imama džamije:“Imamu spomenute džamije koji treba da zna pravila ispravnog učenja Kur’ana, koji treba da ustraje u vršenju poslanikovog sunneta, da bude počastvovan vršenjem šerijatsko-pravnih odredbi, među svijetom poznat po iskrenosti i čestitosti, po iskrenosti u pokretanju skupnog klanjanja u džematu, pošto bude svoju imamsku dužnost vršio iz dana u dan kako je najbolje, neka se daje 6 akči dnevno.“
Najpogodnija ličnost za ovu časnu dužnost je bio upravoMuslihuddin. Izabran je da obnaša funkciju imama Ferhat-pašine džamije jer je ispunjavao sve uslove vakufnamom sa jedne strane,dok sa druge strane radilo se o zaista obrazovanom i progresivnom alimu koji nije žalio sebe kao ni imetka u podučavanju i širenju islama.
Prvi intelektualac i banjalučki muftija
Uporedo sa imamskim poslom predavao je u matičnoj medresi, te su ga učenici dugo vremena molili da napiše djelo koje će im pomoći u školovanju i biti oslonac u životu. Na njihov podstrek 1609. godine napisao djelo Tuhfat al mu´allimīn wa hadiyyat al-muta´allimīn (Poklon učiteljima i dar učenicima) na arapskom jeziku, to je prvo poznato djelo napisano na ovom jeziku u Banjoj Luci, da bi ga potom preveo i na turski jezik pod naslovomMunyat at-tālibīn wa ġunyat ar-rāġibīn.
Sam Muslihuddin je zapisao:“ Kada su (učenici) čuli ono što ih je poticalo na učenje i ono čime ih se strašilo za slučaj da ga zbog umora zanemare, zamolili su me da im sastavim knjigu koja će sadržavati podstreke, a neće joj uzmanjkati ni opomena, da im bude uzor u traganju (za znanjem) i oslonac u težnji za ostvarenjem ciljeva. Ispričao sam im se i otklonio tu obavezu (rekavši) da nisam kadar sastaviti (knjigu), da nemam za to ni sredstava ni snage i da me ta obaveza tišti i opterećuje. Pa sam rekao da me oslobode onoga za što nemam snage i što nikako nisam u stanju stići. Kad god bih zatražio da me ostave na miru, opravdajući se tegobama što ih donose godine, oni bi stali dodijavati i stalno iznova navaljivati, tako da mi je postalo jasno da će ih obuzeti tuga i potištenost ako ih još jednom odbijem, pa pristadoh na to što su mi iznijeli. Oslonih se na Allaha i zamolih Poslanika za pomoć pa se dadoh na posao da im sastavim jednu zbirku (tekstova) iz knjiga prvih generacija učenjaka koji su te knjige sastavili od Božjih ajeta i hadisa Muhammeda a.s.“
Prvo poglavlje sastavio je prepisujući iz knjige Ḥayāt al-qulūb fī kayfiyya al-wuṣūl ilā al-Maḥbūb (Održavanje vitalnosti srca na putu koji vodi do spoznaje Voljenog)od Muhammeda b. el-Hasana b. Alija b. Omera el-Isnaija. Ono sadržava kur’anske ajete, hadise, izreke velikana koji govore o dobrobiti znanja i učenja. Također se u njemu naglašava važnost druženja i razgovora s učenjacima, navode se predaje o nadmoći učenih ljudi nad vladarima i savjetuje se učenjacima da se džre podalje od onih na vlasti.
Drugo poglavlje napisao je na osnovu djela Kitāb al-tarġīb wa al-tarhīb(Poticaji i upozorenja) od Munzirija. Iz njega je prepisao izreke koje potiču na učenje, poučavanje i druženje s učenjacima, o vjerskim zaslugama ljudi koji uče ono što je u skladu s Kur’anom i islamskom tradicijom. Ovdje se upozorava na to da učitelji moraju postupati u skladu sa znanjem koje prenose.
Treće poglavlje preuzeo je iz knjige Muršid al-anām ilā dār al-salām (Vodičsvijetaukućuspasa) svoga šejha i učitelja Kurt-efendije. Ovaj dio sadržava priče iz islamske povijesti koje poučavaju skromnosti, savjete o održavanju rodbinskih odnosa, pouke o tome da iz srca treba odagnati ljubav prema svemu ovosvjetskom, veliča se znanje i govori se o tome da je poučavanje najvažnije od svega što čovjek čini u ovozemaljskom životu, te da je beskorisno ako se prema njemu ne postupa, kao što je i propovijed čovjeka čija djela nisu u skladu sa njegovim znanjem bezvrijedna.
Četvrto poglavlje je iz iste knjige kao i prethodno. U njemu se govori o pravilima za čitanje Kur’ana, nabrajaju se vrline onih koji ga uče i poučavaju, daju se savjeti o tome u koje doba dana je najbolje čitati Kur’an i kako se za to pripremiti, zatim o pisanju kur’anskih ajeta na zidovima i tkaninama itd. Peto poglavlje napisao je na osnovu djela Ayyuhā al-walad (Mladiću!) od Gazalija u kojem savjetuje mladiću da u skladu s poznatim hadisom preispita samog sebe prije nego što ga drugi preispitaju, upozorava ga na to da cilj učenja ne smije biti bogaćenje i zauzimanje visokog položaja, nego širenje i jačanje islamskog nauka, i opominje ga na beskorisnost znanja prema kojem se ne postupa.Pred kraj svog djela hvali sultana Ahmeda I, govori o štetnosti kafana, ogovaranja, te zapisuje da je ovim djelom nastojao oživiti islamsku vjeru koja počiva na pet temelja i da je zbog toga svoju knjigu podijelio na pet poglavlja kako bi ustrojem i jasnoćom bila sukladna ustroju jasnoga islama u podjeli, pisanju, izrazu, strukturi i riječima.
Prema onome što je ostalo zapisano, Muslihuddin je svoje djelo lično uručio sultanu Ahmedu I, koji je nakon njegovog čitanja bio jako oduševljen napisanim, te ga je zbog toga postavio za prvog banjalučkog muftiju. Potvrdu ovoj tezi nalazimo u činjenicama da je njegova medresa prozvana Muftijinom, a također i u bilješci o uvakufljenju knjiga gdje uz njegov nadimak Musafi stoji i odrednica muftija– Vakuf Musafi-efendije, muftije. Biti muftija u glavnom gradu Bosanskog ejaleta je zasigurno bilo zahtjevno, te je značilo da osoba koja obnaša ovu funkciju je prije svega pobožna, dobar poznavalac islamskih nauka i ima veliko iskustvo u radu sa ljudima. Ako sagledamo život Muslihuddina u cjelosti, vidjet ćemo zapravo da on u potpunosti odgovara datom opisu. On je prije svega bio jako pobožan, zatim veoma obrazovan, djelo koje je napisao govori nam o raznovrsnosti literature kojom se služio, pisao je na arapskom i turskom jeziku, a cijeli svoj život je proveo radeći sa ljudima podučuvajući ih islamu kroz svoju tekiju, a zatim i medresu.Važna činjenica koja se treba istaći jeste da je muftija u glavnom gradu Bosanskog ejaleta po položaju bio i član divana u Banjoj Luci.
Osnivač biblioteke
Muslihuddin Kninjanin je uz medresu osnovao i biblioteku, slijedivši tako obrazac da se uz džamije i medrese podižu i biblioteke. Njegova biblioteka je prva poznata biblioteka u Gradu na Vrbasu. Sam Muslihuddin je zapisao:“Uvakufio sam za učenike oko sto dvadeset svezaka knjiga i pohranio ih u školi kao trajni vakuf (s tim) da se poslije moje smrti nipošto ne prodaju i da se koriste isključivo prema odredbama vakufname. Time sam namjeravao ostaviti kao svoju zamjenu, nakon što preselim (na drugi svijet), sluge koji će služiti vjeri, a tko je bolji zamjenik od skupine učitelja i učenika?“ Muslihuddinova vakufnama nije sačuvana, te se danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuvaju samo dva od 120 rukopisa koje je uvakufio šejh Muslihuddin. To su rukopisi koji se vode pod br. R-6699 i R-8165 i oni su dostavljeni iz Banja Luke 21. januara 1977. godine. U oba rukopisa na uzdužnoj margini na fol. 1b stoji bilješka pisana krupnim slovima Vakuf Musafi-efendije, muftije.
Divan-katib
Među najznačajnijim činovnicima divana bio je i divan-katib, sekretar pokrajinskog divana i u tom svojstvu prisustvovao je njegovim sjednicama, ali sam nije bio njegov član, nego izvršni organ. Muslihuddin je obnašao ovu funkciju te je obavljao korespodenciju sa vladarima Beča i Venecije, Dubrovnika i vojvodama iz okolnih pokrajina. Funkcija katiba divana je bila jako osjetljiva, osobe koje su je obnašale morale su imati veliki ugled i poštovanje zbog mogućnosti infiltriranja „uhoda“ na ovakva mjesta, a što se desilo u nekoliko slučajeva. Sam Muslihuddin sa svojim vizijama i željom za radom je bio velika blagodat za jedan grad poput Banja Luke. Sve što je ostvario i što je ostalo iza njega je pokazatelj o kakvom pobožnjaku, alimu i čestitom čovjeku se radilo. U Gradu na Vrbasu je doživio starost i tačna godina njegove smrti se ne zna. Pretpostavka je da umro u periodu između 1618.g., kada je Visokoj Porti upućen arz da mu se vrati uzurpirani timar u Požeškom sandžaku i izda berat na njegovo ime, i 1625.g, tada je evidentirano prvo službeno postavljenje muderrisa u njegovoj medresi. Kao mjesto njegovog ukopa spominje se tvrđava Banja Luka, današnji Kastel, te turbe pored Ferhadije.
Piše: mr. Admir-ef. Blitović
Imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka
Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 15.05.2021. godine
Recent Comments