Pripremajući se za namaz u Poslanikovoj džamiji u Medini, posmatrao sam ljude kako iz svih smjerova u velikom broju hrle kako bi u prepunoj džamiji, koja slovi za jedan od najprostranijih objekata na svijetu, pronašli mjesto za namaz. Posmatravši ih zapitao sam se: „Koja je pokretačka snaga koja hiljade ljudi usmjerava ka jednom pravcu, dočim niko u suprotnom smjeru ne ide?“
Čime su inspirirani da, uz post i mnoge vidove požrtvovanosti, u ranim jutarnjim satima ustanu upućeni ka haremu? Pomislih da je to obistinjenje poslaničke dove koja se, shodno sunnetu, nakon ezana uči: „Allahu moj, Muhammedu visok stepen pokloni.“ Zasigurno, svi ovi ljudi ne bijahu materijalnim interesima vođeni, već ljubavlju – silom koja svijet pokreće; istinskom ljubavlju kojom se ovosvjestke stvari nadilaze; ljubavlju prema Poslaniku a.s. zbog koje su koraci iz svih dijelova svijeta ka njegovoj
džamiji usmjereni. Zbog te ljubavi sati samoodricanja strpljivo se podnose a autentičnost vjere od privida forme vanjštine izdvaja. Ova ljubav se ne može dodirnuti niti vidjeti; to je nutarnje svjetlo, gdje se hodom ka duhovnoj realnosti usvaja istinitost tvrdnje svakodnevnog obrasca ponašanja. Ta ljubav, kao posebnost ummeta Muhammedovog, umnogome ukazuje na njegovu titulu „Habibullah“/Allahov miljenik, bivajuć pokretačkom snagom kojom se, izuzetnom lahkoćom, velike
razdaljine prelaze. To je iznimna blagodat kojom osoba svakim činom ćudoređa ljubav prema Bogu i Habibullahu/Njegovom miljeniku iskazuje, dočim slijeđenje sunneta/poslaničkog puta biva očitovanjem i uočavanjem neizrecive ljubavi prema ljepoti i potpunosti. Izvanjska forma ćudoređa
koju usvajamo, poslanički je put/sunnet i kao takva pretpostavlja određene granice, pravila, naredbe, zabrane i požrtvovanost jer ljudsku prirodu, shodno njenim mogućnostima,, doživljava optimitično, a mjesec ramazan dokaz je da svaki čovjek, neovisno o statusu, požrtvovanost može iskazati. Ukoliko bi poruka ramazana bila ljubav, strpljenje i sunnet/ćudoređe, čineći iskorak ka pejgamberskoj istančanosti, iskonskoj ademovskoj potpunosti, suštinskoj harmoniji sa prirodom, čovjekom i Bogom te , unatoč vlastitom ograničenom formalizmu požuda, dostojanstvenom namjesništvu /hilafetu; mi, kao takvi, preuzimamo hrku časti i, uspravno stojeći, spoznajemo vlastitu prirodu robovanja Allahu zbog čega smo stvoreni, kako bismo služili Istini. To je, zapravo, oslobođenje, jer ne postoji potpunija
sloboda do li one kojom se čovjek vlastitih beznadežnih žudnji i samodopadnosti oslobađa udišući svjež i čist dašak istinske slobode. Razumijevajući važnost ove realnosti, uviđamo da je sunnet vid
potvrde islamijeta, jer velikani među učenjacima i dobrim ljudima upotpunjujuć’ sunnet/put poslanički, iznalazili su oslobođenje.
„Za vas je u Allahovom poslaniku uvijek najljepši primjer počivao.“ (Kur’an)
U savremenom dobu gdje se stječe dojam da je filozofija prosvjetiteljstva parolama: „Budi što jesi!, Pronađi sebe!“ „Izrazi se!“ dosegla svoj logički vrhunac, dočim kompromitacija iluzornog „sebe“ , ma koliko neznatnom bila, djeluje ugrožavajućom, očevidna je nefunkcionalnost koja se ponajprije odražava na učestalost mentalnih kriza mladih ljudi, naročito na Zapadu. Istraživanja u Velikoj Britaniji tvrde da se 44% mladića i djevojaka u razdoblju od 18 do 24 godine suočava sa problemima koji se vezuju za mentalno zdravlje. Ovo nije epoha sreće već epoha sloboda gdje u suštini niko sobom samim nije zadovoljan. Razlozi ovih fenomena su jasni; ljudi kao vrsta nisu dizajnirani za bezgraničan slobodan pad, bez kontura, tradicija, orijentira i normi. Dizajnirani smo za život u svijetu granica,
dobrog, plemenitog, pogrešnog, ali u današnjici slobodarstva naučeni smo da slavimo slobode koje ne podrazumijevaju granice, već život slobodnog pada u neograničenom prostoru bez pravila što bi nas trebalo učiniti slobodnijim i u konačnici sretnijim. Međutim, čini se da to nije dostatno i da takav vid slobode ne polučuje sreću unatoč ponuđenim obećanjima. Sloboda, čija je konačnica sreća, podrazumijeva slobodu od nefsa/prividnog sebe i svih dimenzija samodopadnosti, gdje se nadilaze kolebljive kušnje i požude te izdiže ka veličanstvenosti sunneta postajuć svjestan Svetog.
U dobu zbunjenosti, sunnet se doima važnijim no ikad, jer u epohi bezgraničnih prividnih sloboda, sunnet nudi istinsku, autentičnu slobodu, kojom su se stoljećima velikani, evlije i učenjaci oslobađali.
Imam Kušejri to ističe terminom „hurriyyah“ čime se definiše sloboda od privida sebe slobodom u istinskom sebi.
Obraćajući se ashabima, Poslanik a.s., je rekao: „Ko me nadživi uočit će ‘ikhtilafan kathiran’ (mnogo razmimoilaženja).“ Izgovorivši tu rečenicu nastavio je rekavši: „ali ja vam oporučujem svoj sunnet i sunnet pravovjernih, upućenih namjesnika poslije mene; čvrsto se toga držite.“
Nudeći rješenje za različite forme življenja, raznolika gledišta i svjetonazore „slijedite moj sunnet“, Poslanik je oporučio. U nabujalim morima post-modernizma, uz milione mogućnosti, dezorijentiranosti i nesreća, poslanički sunnet brod je spasa. Uz sve ramazanske darove, neka naša pouka bude svjesnost i potreba za sunnetom Alahovog poslanika a.s., jer religija nije samo pitanje identiteta koliko je životvornost ljudskih mogućnosti dostizanja plemenitosti i dobročinstva.
Abdal Hakim Murad
Recent Comments