Piše: Muftija banjalučki mr. Nusret-ef. Abdibegović
Začetak urbanog jezgra grada Banja Luke je Šeher, poznat kao Gornji Šeher. Na tom lokalitetu je bila sagrađena Careva džamija, koja je egzistirala dugi niz godina, da bi nakon izvjesnog perioda na tom mjestu bio sagrađen viseći most. Na tom lokalitetu uporedo je za potrebe vjernika služila Jama džamija. U konceptu razvoja i urbanističkog plana grada, a vezano za širi lokalitet, Ferhat-paša se odlučio u neposrednoj blizini Kastela sagraditi džamiju u središtu zanatskog, trgovačkog i prosvjetnog centra i formirati Donji Šeher. Suprotno toj ideji, pobožni Behram efendija se opredijelio izdvojiti iz urbanog dijela grada i sagraditi džamiju na Desnoj obali rijeke Vrbas u naselju Novoselija, radi duhovne potrebe i mističnog pristupa otklona od životne svakodnevnice.
Današnji izgled Behram efendijine džamije ima sve elemente i konture mahalske džamije u koju se ulazi kroz mezarje, čime se svakodnevno održava kontakt s onima koji su živjeli i egzistirali na tom prostoru. Sofe džamije podsjećaju na redovna druženja i susrete mještana, te uz blagi razgovor imama, šejha se provodilo vrijeme između akšama i jacije. Ulazak u prostor džamije je podrazumijevao blago poginjanje jer se ulazi u sveti prostor i u njega se ne ulazi gordo i oholo, nego ponizno, skrušeno i strahopoštovanjem s namjerom da se obavi namaz koji može biti miradž vjerniku i uputi dova kao najsuptilniji izričaj ljudskog šapata upućen Gospodaru.
Enterijer džamije je usklađen s tradicijom vremena u kojem se gradila i na radost obnovila nakon paljenja 1993. godine. Ona je svježa, a oronula, djeluje mudro i umorno, baš kao i musafir koji s ciljem dolazi u taj prostor da se nakon abdesta obrati Bogu. Debljina zidova nije imala za cilj sačuvati krovnu konstrukciju, nego zaustaviti prodor vanjske vreve, galame i dunjalučke potrebe, a prozori kroz koje se može vidjeti svjetlo, usklađuje ravnotežu posjetioca kako ne bi pomislio da je već stigao u smiraj budućeg svijeta.
Džamije su duhovni, sveti prostor. Njeni posjetioci su iskreni robovi predani Božijoj odredbi i molitelji njegove milosti. Iz ptičije perspektive gledano lokalitet džamije je odabran u blagoj, strmoj padini da vjernik može napregnuti svoju volju, da bi ušao u njen duhovni prostor i kako bi na sedždi iskazao zahvalnost Bogu, što gnijezda poput Behram efendijine džamije daju mogućnost čovjeku da zapliva poljem spoznaje, irfana, i mudrosti ovog svijeta. Vrbasov žubor se uklapa u glas mujezina slavljeničkog veličanja Boga, a protok vode svjedoči prolaznost života od njegovog ishodišta i susreta sa ušćem.
Propustiti posjetu Behram efendijinoj džamiji znači propustiti priliku kušati duhovni napitak koji se na prvi trenutak može osjetiti u samom viđenju džamije, njene arhitekture i njene bjeline. Za razliku od Ferhadije i Arnaudije koje obiluju dekoracijama i prekrasnim bojama, unutrašnjost džamije Behram efendije je sačuvala svoju bjelinu na kojoj nema dekoracije, šavova. Poput ćefina se bijele i sigurnim putem vode one koji su u njima.
Obnovitelji Behram efendijine džamije su ostavili predivan primjer izgorene grede, koja je obložena u staklu da podsjeća da ima bijela i crna boja, što će kazati da ljudi mogu ostaviti svijetal i crn obraz. Uvijek se željelo imati čist i svijetal obraz, a uvijek se prao i sapirao crni obraz. Možda je sadaka ili iskren nijjet Behram efendije nama primjer i pokazatelj, da skroman čovjek bude u sjeni paša i velikana zbog raskoša i arhitekture njihovih zdanja, a malo je onih džamija koje se zovu po efendiji zbog njihovog skromnog i slabog materijalnog stanja. No tamo gdje je slabo materijalno stanje, tamo je jak duh i čvrsta vjera. Zato je Poslanik a.s. rekao da će njegovu vjeru voljeti i čuvati skromni, slabostojeći, da ne kažem siromašni ljudi.
Biti u Banja Luci i posjetiti Ferhadiju i Arnaudiju, a ne posjetiti Behram efendijinu džamiju znači učiniti nepravdu Behram efendijinoj džamiji. Ako ne zbog mogućnosti da se u njoj obavi u miru i tišini namaz i dova, onda zbog prolaza kroz ulazna vrata koja tjeraju posjetioca da svoju gordost, oholost mora pognuti kroz ista. Znakove vremena i povijesti moramo znati čitati, prepoznavati i o njima govoriti. Zato im treba odlaziti i čitati ih s onu stranu života. Ona može biti prošla ili buduća, samo da bi na ovoj strani čovjek bio sretan.
(Preporod.info)
Recent Comments