Piše: mr. Admir-ef. Blitović

„Čovjek umire dva puta, prvi put fizički, kada napusti ovaj svijet, i drugi put, kada se na njega zaboravi. Teže od prvog i drugog umiranja je kada ga neodgovorni nakon smrti uznemiravaju, a on nije u mogućnosti da se brani.“ ( N.A. )

Živeći i djelujući na prijelazu iz jedne civilizacijske i kulturne zone u drugu, te u različitim oblicima državnog uređenja u kojima je egzistirala Bosna i Hercegovina krajem XIX i početkom XX stoljeća, reisu-l-ulema kurra hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić ostavio je neizbrisiv trag na polju obrazovanja kao i očuvanja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Hadži hafiz Ibrahim Hilmi-efendija Maglajlić, sin hadži Smailov, rođen je u Banja Luci 25. aprila 1861. godine u bogatoj i uglednoj porodici. Kao dječak naučio je cijeli Kur’an napamet te je nakon osnovnog obrazovanja upisao banjalučku medresu, tzv. Skorupovu medresu u Gornjem Šeheru, u kojoj je predavao poznati muderris Smail-ef. Skopljak. Nakon odluke velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine da Austro-Ugarska monarhija sa vojskom uđe u Bosnu i Hercegovinu i u njoj uspostavi svoju vlast, narod se počeo organizovati širom zemlje kako bi spremno dočekao njenu vojsku. Kao sedamnaestogodišnjak Ibrahim-ef. priključio se snagama koje su se suprostavile okupatoru prilikom zauzimanja grada na Vrbasu. Poslije osvajanja Banja Luke od strane austrijskih vojnika, mnoge muslimanske kuće i radnje su opljačkane, te je preko 550 Banjalučana otjerano u zarobljeničke logore u Olomuc, Pulu i druga mjesta širom Austrije. Među onima koji su bili odvedeni u logor u Olomucu bio je i Ibrahim-ef. Maglajlić koji je tu proveo nekoliko mjeseci. Po povratku iz zarobljeništva odlazi u Carigrad gdje se zadržao sve do 1887. godine. Boravak u prijestolnici Osmanskog carstva iskoristio je za slušanje dersova iz područja islamskih nauka kod mnogih poznatih alima tog vremena. Zabilježeno je da je sticao znanje kod hfz. Emin ef. Magnisalije, hfz. Ibrahim ef. Prištinca, hfz. Ibrahim ef. Učmihrablije, te je završio vudžuh i tako postao jedan od prvih karija u Bosni i Hercegovini.

Dolaskom u svoj rodni grad počeo je držati javna predavanja na koja su ljudi dolazili u velikom broju. Koliko je bio cijenjen i poštovan kao alim najbolje govori podatak da su se mještani zajedno sa stranim dobrotvorima organizovali i sagradili medresu kako bi svoje znanje mogao prenositi na mlađe generacije. Škola je nosila naziv „Fejzija medresa“, dok je u narodu prozvana Maglajlićevom medresom. To je bila prizemna zgrada sa desetak soba od drvene građe, nalazila se na desnoj obali Vrbasa u Donjem Šeheru i sagrađena je 1892. godine. Pored ilma kojeg je posjedovao, hfz. Ibrahim-ef. Maglajlića krasili su još i pobožnost kao i dostojanstvenost. Bio je poznat po tome što je nekoliko godina klanjao teraviju hatmom, obzirom da je za vrijeme svog boravka u Istanbulu završio sedam kiraeta, a također se zna da je i neke dnevne namaze klanjao na taj način. U svom radu bio je predan i odgovoran pa su mu kao vrsnom pedagogu i predavaču na upravljanje povjerili i banjalučku ruždiju, te je ove dvije škole vodio do svog imenovanja za tuzlanskog muftiju 1914. godine. Istaknuvši se kao muderris, dato mu je da bude član Kotarske vakufske komisije 1909. godine, član druge Islamske prosvjetne ankete koja je djelovala u Sarajevu krajem 1911. i početkom 1912. godine i član Upravnog odbora Udruženja bosanskohercegovačke ilmijje, osnovanog 1912. godine.

Prvi svjetski rat kao i postratna vremena donijeli su teške dane koje su obilježili masovna stradanja, progoni, ubistva i otimanje bošnjačke imovine. U ovom ratu nije bio pošteđen ni imetak hfz. Ibrahim-ef. čija je kuća u Banja Luci u potpunosti uništena, sav posjed mu je oduzet, a također je izgubio i jedinog sina kojeg je imao. Iako je lično doživio veliku tragediju u vrlo kratkom vremenu, kao muftija je ipak ostao priseban i uvidio teške, crne oblake koji su se nadvili sa istoka i zapada nad njegovim narodom. Shvaćajući težinu novonastale situacije osnivanjem države Kraljevine SHS i uvidjevši da će se Bošnjaci za svoja prava morati boriti u skupštinskim klupama, počinje raditi na političkom osvješćavanju i ujedinjavanju svoga naroda. Političko okupljanje muslimana poslije rata odvijalo se oko političkih listova Vrijeme i Jednakost, dok u isto vrijeme dolazi i do okupljanja muslimana u Tuzli s ciljem organizovanja jedinstvene muslimanske političke organizacije. Na čelo te akcije stavio se hfz. Maglajlić koji je u tu svrhu proputovao dobar dio domovine, objašnjavajući muslimanskom stanovništvu potrebu za osnivanjem jedne ovakve organizacije. Kao rezultat njegovog angažmana dolazi do ujedinjavanja grupe iz Tuzle i političke grupe oko lista Vrijeme koju su činili između ostalih Mehmed Spaho, dr. Halid-beg Hrasnica, Sakib Korkut i drugi. Na sastanku muslimanskih delagata koji je imao karakter osnivačke skupštine, odlučeno je 16. februara 1919. da se politička stranka bosansko-hercegovačkih muslimana zove Jugoslovenska muslimanska organizacija ili JMO, za predsjednika jednoglasno je izabran hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić, te su određeni ciljevi organizacije koji se trebaju realizovati. Na izborima 1920. godine osvojivši ukupno 110.895 glasova i 24 mandata u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS, ova stranka se pokazala neospornim predstavnikom bošnjačkog naroda i zaštitnikom njegovih interesa u procesima donošenja Ustava nove države. Po sporazumu sa vladom Nikole Pašića, predstavnici ove stranke su se obavezali da će podržati vladin Nact Ustava, dok će sa druge strane vlada poštivati teritorijalnu cjelovitost BiH, Bošnjaci će biti zaštićeni od progona, pružit će se materijalna pomoć vjersko-prosvjetnim i mearifskim ustanovama, riješit će se pitanje naknade za oduzetu begovsku zemlju, te će BiH ostati u postojećim granicama na osnovu člana 135. ili „turskog paragrafa“ kako ga je štampa prozvala. Nakon nesuglasica i rascjepa u klubu poslanika JMO, hfz. Maglajlić osniva novu političku organizaciju pod nazivom Jugoslovenska muslimanska narodna organizacija ili JMNO. Međutim, nakon neuspjeha na izborima ova stranka se gasi i na taj način on se povlači iz političkog života, te prema odobrenju Ulema-medžlisa prelazi na mjesto banjalučkog muftije 1925. godine na kojem se zadržao do penzionisanja 1929. godine. Zanimljiv opis ličnosti hfz. Maglajlića dao je reisu-l-ulema Džemaludin-ef. Čaušević prilikom dopisa Odjeljenju za vjere Ministarstva pravde kao obrazloženje hafizove molbe za penzionisanjem. On je naveo da je po svojoj teološkoj naobrazbi jedan od najuglednijih muslimanskih vjerskih dostojanstvenika u BiH, osobito na polju teološko-pravnih znanosti, u kiraetu se smatra velikim kapacitetom, dok je vrlo uvažen kao komentator Kur’ana i hadisa. Kao nastavnik polučio je dobre rezultate što svjedoči znatan broj njegovih učenika koji zauzimaju vidne položaje, dok se na poziciji muftije pokazao velikim organizatorom, jake ruke, pun energije, sposoban sačuvati dostojanstvo muftijskog zvanja. Reisu-l-ulema Čaušević je također napisao da je muftija Maglajlić čovjek koji se nikad nije mogao umoriti, njegova energija se nije mogla slomiti niti se njegova ambicija do kraja mogla zadovoljiti. Na kraju obrazloženja naveo je da je hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić jedna od ličnosti koje izumiru ne ostavljajućiiza sebe zamjenika.

Nakon penzionisanja Čauševića i njegovog odlaska sa mjesta reisu-l-uleme, 11.6.1930. godine raspisani su izbori za njegovog nasljednika. Za ovo časno mjesto bilo je nekoliko kandidatata: Salim-ef. Muftić, hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić, Vejsil-ef. Ališan, Mehmedalija-ef. Mahmudović, hfz. Abdulah Ajni-ef. Bušatlić. Poslije glasanja dvadeset osam članova kurije, hfz. Maglajlić ukupno je dobio 27 glasova, dok je Salim-ef. osvojio 25 glasova. Sutradan 12. juna kurra hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić imenovan je reisu-l-ulemom Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, dok mu je menšura dodijeljena 31. oktobra 1930. godine u Bajrakli džamiji u Beogradu uz prisustvo predstavnika islamske zajednice, kralja, članova vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija. Iako je na poziciji reisu-l-uleme bio u periodu šestojanuarske dikatature, takvo stanje nije obeshrabrilo hfz. Maglajlića da radi na podizanju kvalitete vjerskog života muslimana i svojim autoritetom stane u njihovu zaštitu kad god je to bilo potrebno. Poznati su zahtjevi reisu-l-uleme Maglajlića ministarstvu da muslimanska djeca ne prisustvuju svetosavskim proslavama, da ne pjevaju crkvene i pobožne pjesme, kao i njegova reagovanja na medijska pisanja o muslimanima kao omrznutim Turcima, te na uvredljive komentare o islamu. Za vrijeme njegovog mandata pokrenut je list „Glasnik“ kojim se nastojalo suzbiti pogrešno mišljenje o islamu, unaprijeđen je nastavni plan i program za islamsku vjeronauku koji se primjenjivao u osnovnoj i srednjoj školi, izvršena je revizija udžbenika osnovnih i srednjih škola zbog pojedinih sadržaja, posvećeno je više pažnje svjetovnom obrazovanju zbog molbi da se upisivanje u osnovnu školu vrši nakon navršene osme ili devete godina kao i da se obaveznog upisa oslobode muslimanska ženska djeca, zatraženo je da se muslimani postavljaju kao učitelji i učiteljice u mjestima gdje muslimani čine većinu lokalnog stanovništva, obilazio je muslimane južnih krajeva zbog loše situacije u kojoj su se nalazili, te je ostvareno uključivanje jugoslovenske muslimanske zajednice u svjetske islamske tokove (učešće predstavnika na pretkonferenciji Sveislamskog kongresa u Jeruzalemu 1.10.1931. godine kao i na Kongresu evropskih muslimana u Ženevi u periodu 12.-15.9.1935. godine). Sve do svog penzionisanja 14. marta 1936. godine, borio se za prava muslimana i popravljanje njihovog stanja. Nakon toga povlači se u svoj rodni grad u kojem i umire 16. septembra 1936. godine. Zbog svega što je učinio za islam i muslimane za vrijeme svog života, na prijedlog Muftijstva banjalučkog, Rijaset Islamske zajednice u BiH je odlučio da medresa u Banja Luci nosi naziv po imenu ovog alima, kako bi se barem na taj način sačuvao spomen na njega i njegova djela.

A zbog navedenoga očekujemo od nadležnih da pristupe izradi cjelovite monografije o reisu Maglajliću kako bi se naučno i cjelovito rasvijetlio njegov ukupni doprinos.