Zovem se Imran Hafizović, i rodio sam se u Banjaluci 16 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini.
O strahotama rata nisam znao mnogo, iako sam kao dijete o tome mogao da čujem na televiziji, ali znao sam da će doći pravo vrijeme kada će mi otac o tome ispričati sve.
Imao sam možda desetak godina kada je brata i mene stavio pored sebe i rekao ,,danas je 11.Juli, dan sjećanja na Srebrenicu,,. Rekao je da ćemo gledati dženazu onih koji su u međuvremenu pronađeni i čije porodice su odlučile da ih ukopaju. Dok je trajao televizijski program ispričao nam je sve o Srebrenici i strahotama rata koje se su se desile tamo, dok su se na tv ekranu satima vrtjeli video snimci stradanja i ubijanja, tužne povorke mnogobrojnih tabuta i na kraju tiha dženaza.
Ispričao nam je o svom iskustvu iz 2009. godine, kada je kao i mnogi drugi, odlučio učestvovati u Maršu Mira. Tada je krenuo iz Banjaluke do Nezuka, a zatim tri dana pješačenja do Potočara. Sa uzdahom je rekao kako je svaki korak na tom putu bio težak i pun emocija. Kada je stigao na Marš Mira upoznao je ljude koji su preživjeli strahote Srebrenice. Iako su pretrpjeli nezamislivu tugu i gubitke, nosili su sa sobom ogromnu hrabrost da pričaju o tome, da se ne zaboravi, ali i da nas koji smo došli godinama poslije upozore na opasnost od mržnje, rata i nasilja.
Trećeg dana pred sami dolazak u Potočare, kaže nam otac, zaustavili su ih pred par posljednjih kuća da im iznesu kahvu. Sjeo je pored jedne stare majke koja ga je podsjetila na njegovu rahmetli nanu, a ona mu je pružila fildžan kahfe i rekla ,, Sine, izgubila sam ne jednog, ni dva ni tri sina. Ubili su mi njih petoricu,,. Sa suzama u očima nastavio nam je dalje pričati.
Sišli su u Potočare, bosi zbog žuljeva koje su imali od pješačenja. Tamo su ih dočekale kolone ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, okolnih država i svijeta. Tiho su ušli u Memorijalni centar Potočare, proučili Fatihu i počeli da iznose tabute koji su kamionima stigli prije njih. U jednom trenutku, kaže otac, ugledao je staru majku kako bespomoćno stoji kraj mnogobrojnih tabuta. Prišao joj je i uzeo za njenu naboranu ruku. Rekla mu je ,,pomozi mi naći moga sina,,. Njenog tada osamnaestogodišnjeg sina koji je kao i svi ostali ubijen samo zato što je bilo musliman. Sin jedinac. Ostavili su tako staru majku jedan strani novinar i moj otac kraj mezara njenog sina dok je krajičkom emenije brisala suze s lica učeći mu Jasin.
Toga dana oca sam zamolio da nas jedne godine povede u Potočare. Obećao je da će to uraditi kada za to dođe vrijeme.
U Augustu 2024 godine, prvi put smo brat i ja s majkom i ocem krenuli u Potočare, onako kako nam je i obećano. Te godine već je prošla kolektivna dženaza i kada smo stigli sve je bilo tako pusto i tužno. Pred očima mi se ukazalo sve ono o čemu sam godinama slušao, kolone ljudi, odvođenje dječaka i muškaraca, pucnjava, ubijeni ljudi i na kraju njihov vječni smiraj, bijeli nišani.
U sklopu Memorijalnog centra, u tvornici akumulatora gdje se mnogo toga ružnog desilo sada je muzej. Sve su to sjećanja na ubijene i na one koji se još uvijek vode nestalim. Kako smo hodali mračnim sobama, i razgledali predmete pronađene u obližnjim šumama i mnogobrojnim masovnim grobnicama, suze su nam tekle niz lice, a pitanje je bilo samo jedno. Zašto? Zašto su nam ubijali braću i sestre, zašto malu djecu koja nikome ništa nisu skrivila.
Na kraju sobe našao sam se pred knjigom žalosti gdje sam čekao vojnika da završi svoj upis u knjigu. Došao je nazad čak iz Kanade i to u uniformi UN-a koju je nosio i onda. Bio je vojnik Ujedinjenih nacija koje su u ratu imale bazu u Srebrenici. Bile su to Ujedinjene nacije koje su trebale da spriječe najveći zločin, a ipak se desio. Bio je genocid. Ubijeno je preko 8300 nedužnih civila, samo zato što su bili muslimani. Nakon što je ustao, došao je red na mene da se upišem u knjigu žalosti. Nisam mogao a da ne pročitam prvo ono što je on napisao. Glasilo je: ,,Pokušali smo sve što smo mogli, nisu nam dozvolili da to zaustavimo,,.
Kratko sam napisao: ,, Ne smijemo i nećemo nikad zaboraviti,, u potpisu porodica Hafizović iz Banjaluke.
Taj dan, kada sam prvi put posjetio Srebrenicu ostavio je duboki uticaj na mene, na ono što je moj narod preživio u ratu samo zato što su bili muslimani kao što smo i mi. Roditelji su nas od kako znamo za sebe učili da nikoga ne mrzimo, da nismo svi isti, ali da se neke stvari nikada ne smiju zaboraviti kako se ne bi opet ponovilo.
Povratak kući toga dana bio je težak. Tokom cijele vožnje samo smo šutjeli, gledajući svako kroz svoj prozor, razmišljajući o svemu što smo toga dana čuli i vidjeli.
11. Jula. 2025.god. sa tetkom i roditeljima opet smo došli u Srebrenicu. Ovaj put na kolektivnu dženazu. Iako sam već bio nisam znao šta da očekujem. Rijeke ljudi koje sa sobom nose lagane tabute i tiho ih spuštaju u već iskopane kabure. Obuzet emocijama razmišljao sam o tome kako će sve ovo promijeniti moj život. I promijenilo je. Tada, u Srebrenici, u dolini bijelih nišana, shvatio sam da život bez vjere i ličnog identiteta nema smisla, da ne treba da se stidimo onoga što jesmo, da smo ponosni što nam je gospodar Allah, vjera Islam, Muhammed poslanik,a Bosna i Hercegovina domovina i da svi naši šehidi nisu uzalud dali svoje živote.
Neka im je vječni rahmet.
Da se nikad i nikome ne ponovi Imran Hafizović, polaznik mektepske nastave u Banjoj Luci
Recent Comments