Hutba muftije banjalučkog mr. Nusreta ef. Abdibegovića

10. april 2020. godine, 17. ša’ban 1441. h.g.

Ferhat-pašina džamija,

Hvala Allahu, Jednom i Jedinom, Uzvišenom i Slavljenom, Milostivom i Moćnom, Nevidljivom i Vječnom, Mudrom i Sveznajućem koji sve stvara sa razlogom.

Njegova mudrost ne ostavlja ravnodušnim, obdarene umom i razumom, koji žele postići Njegovo zadovoljstvo i Uputu.

Salavat i selam na Njegova miljenika i poslanika Muhammeda a.s., pronositelja radosne vijesti, blagog i razboritog tumačenja Božije riječi.

Neka je Božiji mir i spas na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve one koji su Islam nosili u svojim srcima.

Draga braćo,

poštovane sestre.

U toku intenzivne borbe sa korona virusom primoran sam da vam se iz tišine Fehat-pašine džamije, duhovnom izvoru, obratim u ovom mubarek danu (petku) i blagoslovljnom mjesecu Ša’banu.

Nadam se i vjerujem da i vi kao i svi ljudi svijeta priželjkujete i nadate se da će ovo teško i mučno stanje, ako Bog da, uskoro prestati, proći, i da neće vječno potrajati. No, očito da je vrijeme za pouku i nauku.

Čovjekovo privikavanje na nešto i njegovo odvikavanje od nečega zahtjeva napor i žrtvu jer ima individualni značaj i društveno-socijalnu dimenziju. Ljudi su stvoreni od zemlje “blata”, a zemlja ima svojstvo prilagođavanja i preoblikovanja, zato je i čovjek biće spremno na prilagođavanje, navikne se na različite uslove, okolnosti i prostor. Za svaku od tih životnh faza, iskušenja, kroz koje prolazi, za čovjeka je važno, bitno, da ostane na putu traganja, postizanja Božijeg zadovoljstva i činjenja dobra u najširem smislu. Stoga kada našto izgubi, a što je imao, on ne izgubi sve, ostane mu sjećanje na to i on bude strpljiv na kušnji gubitka, i postaje strpljivi Božiji rob. A kada postigne, ostvari i stekne, ono što nije imao on u radosti i sreći iskazuje zahvalnost i bude zahvalan rob, Božiji sluga.

U posljednje vrijeme, a posebno ovih dana, svako je od nas zaogrnut brigom zbog pandemije korona virusa, koja agresivno donosi, pronosi i raznosi, smrt kao svoj dar i koja nam u isto vrijeme nameće nužnost izolacije, mirovanja, fizičku udaljenost jednih od drugih. Zavladao je muk i tišina, tu je i neizvjesnost i nesnalaženje, i pored toga da se primjetiti da je sve veći broj onih koji uspješno, odgovorno slušaju, čuju glas tišine i razumjevaju njene poruke i vrijednosti.

Tišina ukazuje na ispraznost civilizacije virtualnog svijeta, igre i zabave, ljudskog hvalisanja, podmetanja i klevete, nadmetanja u materijalnim dobrima, kao i na očaranosti ljudi ovim prolaznim svijetom.

Iz izolacije smo pogledali srcem i osjetili dušom. Snažnije smo razumjeli značaj blizine i udaljenosti, shvatili značenje bitnog od nebitnog, važnijeg od nevažnog, uvjerili se u čovjekovu krhkost i slabost, te osjetili blizinu života i smrti, kao i važnost istine i vjere.

U nedaći i nesreći se prepoznaje i vidi istinska sreća, koja se nužno oslikava kroz vraćanje povjerenja i vjere u čovjeka, njegovu ljudskost, solidarnost, osjećaj i empatiju. Povjerenjem se podiže i ukazuje na čast, poštenje i čvrstu vezu među ljudima. Stoga slobodno možemo konstatovati da ni jedno zlo ne traje vječno. Život je “jači” od smrti, kao što je dobro trajnije od zla. U principu smrt jeste zaustavljanje pojedinca a život je progres i napredak koji pripada jednako kako pojedincu, tako i ljudskom rodu, ljudskoj zajednici. Smrt podrazumjeva odgovornost za ono što je bilo, proteklo, a život nosi odgovornost za ono do sada i od sada.

Tišina i strah, praćeni neizvješnošću koji su se uvukli ovih dana u grad na Vrbasu, šeher Banja Luku, bude sjećanje na neizvjesnost i strah iz vremena zemljotresa, tugu i bol iz perioda do temelja porušenih banjalučkih džamija. Ovaj grad ima snage, volje, želje i htjenja da se očuva, da odoli svim kušnjama, nedaćama i izazovima. Vrijeme je da dobrota, kao trajna inspiracija, bude mjerilo našeg života i života u njemu. Ako se čine dobra djela radi postizanja Božijeg zadovoljstva i ljudske sreće, radosti, onda nesumnjivo život pobjeđuje. To su svojim dovama nagovještavali poslanici, kao što je Adem a.s. molio: “Gospodaru, mi smo sebi nasilje učinili, pa ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, mi ćemo biti od onih koji su na gubitku” (El-A’raf, 23ajet), ili kao što je Ejub a.s. molio: “Gospodaru, mene je pogodila nesreća, a ti si najmilostiviji od milostivih.” (El-Enbija, 83. ajet), kao što je Junus a.s. učio: “Samo si ti Bog i ti si slavljen, zaista sam ja nasilnik prema sebi.” (El-Enbija, 87. ajet), i kao što je Muhammed a.s. učio “Gospodaru, podari nam na ovom svijetu dobro i na onom svijetu dobro i sačuvaj nas kazne džehenemske.”( El-Bekare, 201. ajet).

I mi danas, ovdje u ovoj prelijepoj džamiji učimo dovu: “Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: “Vjerujete vašeg Gospodara!” – i mi smo vjerovali. Gospodaru naš, oprosti nam naše grijehe i pokrij naša zla djela i uzmi nam dušu sa dobrima. Gospodaru naš podari nam ono što si obećao Tvojim poslanicima i ne osramoti nas na Sudnjem danu! Zaista ti ne iznevjeravaš obećanja Svoja.”(Ali-Imran, 193. i 194. ajet).

Molim Allaha dž.š. da nas učvrsti na pravom putu, da bolesnima podari zdravlje a zdrave očuva u radosti njihove porodice i prijatelja. Amin!