„Muftije su za Bošnjake uvijek bile i slovile za prve intelektualce i predvodnike na području Muftiluka“ (N.A.)

Život muftije hfz. Mehmed-ef. Zahirovića odredile su dvije stvari. Prva je upis uGazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a druga je da tokom ratnih 90-tih godinaprovedenih u Banja Luci, kao i do posljednjeg trenutka svoga života, ponosno nosio ahmediju kada bi išao putem od svoje kuće dodžamije i nazad. Bjelinom svoje ahmedije i odvažnim držanjem davao je snaguBošnjacima koji su tih dana prolazili kroz najteža iskušenja u svojim životima u gradu na Vrbasu. Rođen je 20. maja 1910. godine u Zgonu,opština Ključ, i bio je najstarije dijete u svojoj porodici. Nakon završenog mekteba i osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu koju završava 1933. godine. Na osnovu podatka da je kao učenik medrese učio mukabelu u Carevoj i Begovoj džamiji tokom ramazana 1932. godine, da se zaključiti da je hafiz Časnog Kur’ana postao još u medresi.

Prvi radni angažman zasnovao je 1934. godine kao imam i muallim Karađoz-begove džamije i službenik Karađoz-begova vakufa u Mostaru. Na tom mjestu zadržao se nepunu godinu dana da bi rješenjem Ulema-medžlisa u Sarajevu od 01.05.1935 broj 936/35 bio postavljen prvim mualimom Gazi Ferhat-pašina vakufa u Banja Luci. U međuvremenu oženio se Azizom Kapidžić, kćerkom imama Ali-ef. Kapidžića, sa kojom je dobio kćerku Sadetu, te sinove Seada, Džemaludina i Nedžada.Potvrdivši se dobrim mualimom koji je svojim zalaganjem nastojaou dječije duše i srcausaditi svjetlo islama, kako bi sutra bili čestiti i odgovorni članovi zajednice, Ulema-medžlis ga je predložila nadležnim vlastima na imenovanje honorarnim vjeroučiteljem na Učiteljskoj, Građanskoj i Ženskoj zanatskoj školi uBanja Luci.Pored ovog angažmana, 1936.godine zaposlen je na mjesto imama i hatiba Teftedar-Pašić džamije, da bi naredne godine dobio postavljenjeza vjeroučiteljai u Stručnoj produžnoj školi te Državnoj ženskoj građanskoj školi. Zbog velike predanosti svome poslu i nastojanja da u svakom momentu bude primjer drugima u ponašanju i odijevanju, učenici su ga oslovljavali sa lijepi efendija. Nakon ostvarenih izvanrednih rezultata na polju vjeronauke i podučavanja djece, uslijedile su dvije nagrade i to prvi put od Ministarstva prosvjete, a drugi put od organa Islamske zajednice.

U gradu na Vrbasu bio je i za vrijeme Drugog svjetskog rata pri čemu je pokazao svoju hrabrost potpisujući banjalučku rezoluciju 12. novembra 1941. godine. Ovaj dokument,zajedno sa drugim rezolucijama koje su potpisali Bošnjaci u gradovima širom BiH, predstavlja prvi glas protiv fašističkog režima i zlodjela u okupiranoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata. Od vjerskih službenika svoj potpis na ovaj historijski dokument, zajedno sa najuglednijim građanimaBanja Luke, stavili su hfz. Mehmed-ef. Zahirović, Ali-ef. Kapidžić, hfz. Mustafa-ef. Nurkić, hfz. Idriz-ef. Skopljak, hfz. Hamid-ef. Muftić, hfz. Bekir-ef. Demirović,hfz. Izet-ef. Muftić te Hamdija-ef. SoftićNakon Drugog svjetskog rata godine 1947. postavljen je za imama Ferhat-pašine džamije, a pored imamskog posla bio je aktivan i u Udruženju ilmijje. Početkom 1951. godine hfz. Zahirović izabran je za predsjednika pododbora Udruženja ilmijje za grad i srez Banja Luku.

Obzirom na mnogobrojne obaveze, hfz. Mehmed-ef. Zahirović bio je poznat po tome što je volio čitati knjige i ustupati ih drugima na čitanje, te voditi razgovore o pročitanim knjigama što potvrđuje i činjenica da je imao svoju privatnu biblioteku bogatu knjigama na arapskom, turskom i perzijskom jeziku kao i vrijednim rukopisima. Često je članovima svoje porodice znao govoriti, a kroz vazove isticati, da je svaki minut vremena u kojem se ne čita jedan period izgubljenog života. Svaku od knjiga koju je posjedovao je obradionapisavši na karticu naziv knjige, ko je njen autor, da li je oštećena ili ne te je veliki dio njih poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Zbog velikog truda kojeg je uložio u podizanje nivoa vjerskog života i ugleda kojeg je uživao, 1959. godine izabran je za glavnog imama Bosanske krajine i na toj poziciji se zadržao sve do odlaska u penziju 1. juna 1976. godine. U znak zahvalnosti za sve ono što je kao vrijedni i neumorni hatib i muallim pružio i dao Islamskoj zajednici, 24. jula 1976. godine priređena je svečanost kojoj su prisustvovali reisu-l-ulema Naim-ef. Hadžiabdić, dr. Ahmed-ef. Smajlović, dr. Hamdija Ćemerlić, Husein-ef. Đozo i mnogi drugi te su mu tom prilikom uručeni i skromni pokloni. Nakon odlaska u penziju muftija Zahirović je i dalje nastavio učestvovati u aktivnostima Islamske zajednice na području Banja Luke, a jedno vrijeme pisao je tekstove i za Glasnik VIS.

Agresija na BiH zatekla ga je u gradu na Vrbasu i iako je imao mnogobrojne prilikeda ga napusti, odlučioje ipak ostati te svojim primjerom podstaknuti Bošnjake na strpljenje, čuvanje dostojanstva i ponosa. Pričalo se da je jednom prilikom bio napadnut od komite pri povratku sa namaza iz Ferhadije koji su ga oborili na zemlju i demonstrirali klanje nad njegovim vratom, ali ih je on svojim dostojanstvom, hrabrošću i mudrošću porazio te su odustali od zle pomisli.Ostat će zabilježena i njegova poruka od 7. maja 1993. godine kada su srušene dvije banjalučke ljepotice, Ferhadija i Arnaudija. Na pitanje njegovih džematlija da li im se nešto gore moglo desiti tog jutra, on je tiho i sabrano izgovorio:“ Gore od toga bi bilo da smo mi srušili komšijama njihovu crkvu, sinagogu, manastir ili samostan.“Na Ahiret je preselio 7. septembra, a dženaza mu je klanjana 9. septembra 1997. godine.Da bi se sačuvalo sjećanje na muftiju hfz. Mehmed-ef. Zahirovića i kako bi se stekao kompletniji uvid u literaturu kojom se ovaj alim služio, bilo bi dobro napisati kraći prikaz djela i predstviti rukopise koje je poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Stoga je i Muftijstvo banjalučko u čast ovog alima oformilo biblioteku u Gazanferiji džamiji koja nosi njegovo ime, kako bi budući učenici medrese „Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“ zavoljeli čitanje knjiga i proširivali svoje vidike. Muftija Zahirović će ostati upamćen i živjeti u sjećanju ljudi kao primjer pobožnosti, učenosti i dostojan svakog poštovanja.

Piše: mr. Admir-ef. Blitović

imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka

(Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 15.06.2020.)