Piše: Nusret-ef. Abdibegović, muftija banjalučki

Allah dž. š. je stvorio  Zemlju i darovao je čovjeku da mu bude stanište, postelja, kolijevka, mjesto života mira i smiraja.  Tamo gdje se čovjek rodi, poraste i uzraste, prvotno upozna ljepotu i raskoš Božije moći i stvaranja. U povoju životnog razvoja i uzrastanja, čovjek biva zaogrnut prostorom koji se definiše njegov zavičaja. Zato, svako ko se rodi, dobije i ima svoj zavičaj, a zavičaj, za uzvrat, dobije svoju djecu, sinove i kćeri.  Mudri podsjećaju i  govore, da se čovjek ne može Bogu nazahvaljivati na blagodatima, a ni roditeljima i zavičaju odužiti na onome što su mu za života darovali. Zato je mjesto rođenja,  zavičaj, za sinove i kćeri, neiscrpna ljubav i inspiracija. Slike susreta i viđenja sa životnim  okruženjem, sjećanje na događaje i ljude, prate čovjeka tokom života i u njemu  bude snažne emocije. Život je satkan od emocija i izazova, odvija se i razvija, kroz vrijeme i prostor da bi na kraju uvehnuo i prestao.

                                                                           I

Prilikom posjete  gradu, šeher  Banja Luci, svaki posjetilac, odnosno, putnik namjernik će primjetiti i uočiti, nekoliko specifićnih karakteristika ovog grada. Njegov geografski položaj, nadmorska visina, prirodno okruženje, bogatstvo vodom, florom i faunom, termalnim vodama, kao i  prostrana ravnica,  pružaju mu  idealnu priliku za razvoj i širenje. Korito rijeke Vrbasa, sa svojim obalama se svaki put iznova, dokazuje kao vjekovna generacijska  inspiracija. Urbanističko planiranje i projektovanje u ovom gradu nije prepušteno slučaju.  U njemu su prisutni različiti stilovi gradnje. Zato ga  posjetioci nerjetko uspoređuju sa gradovima poput:  Zagreba, Novog Sada, Beča, i drugim  evropskim metropolama.

 Za razliku od drugih bosansko-hercegovačkih gradova, u ovom gradu su posebno upečatljive  široke ulice, koje  kroz centralni   dio grada omogućavaju nesmetan ulazak, izlazak i prolazak. Njihova povezanost sa užim izvornim gradskim sokacima (mahalama),  odražava urbani način života. Takav stil gradnje i života  je bio  nadaleko  prepoznatljiv. Krasila  ga je blizina i poznanstvo  ljudi, njihova   prisnosti,  komunikativnost  i susretljivost. Taj duh urbanog i gradskog načina života povijesno  je dominirao i egzistirao, sve dok na scenu, pozornicu grada nisu stupili ljudi poremećenog uma, opijenog razuma, bezdušnici, koji su u naletu svog primitivizma, varvarstva, bezumlja i nečojstva odlučili protjerati i srušiti sve što nije po  njihovoj mjeri i standardu.  Nažalost, smatrali su da gradska dobra, povjesna obilježlja grada, nisu  i njihovo zajedničko dobro. Na radost čovječanstva, i tada je bilo onih koji su digli glas protiv rušenja, nasilja i nepravde. Pognute glave, koje su tada oborili, zbog stida i srama,  danas dostojanstveno uspravljaju i odlučno rade na vraćanju izgubljenog povjerenja. 

Iako široke ulice, u trenutku progona, nisu pružale mogućnosti osvrta na ostavljeni grad. Sa zavežljajima u rukama, pod presijom i prisilom, koja je ledila okamenjene uzdahe nastala je ozonska praznina planetarnih razmjera.  Zbog  boli  i patnje  za  voljenim  gradom, uplakane oči,  su otvorili tamo, negdje  daleko. Kao kod prvog rođenja, susreli se, ugledali i upoznali,  za njih novi svijet. Tako je rođena i nastala Banjalučka dijaspora, a grad ostao bez svojih sinova i kćeri, po čemu je postao poznat širom svijeta.  

                                                                               II

Dijaspora, riječ latinskog porijekla znači; rasutost, rasipanje, rasijavanje, sijanje sjemena. U simboličkom značenju prisilan progon, protjerivanje i istjerivanje   određene etničke grupe iz zavičaja jeste rasijavnje zavičajnog sjemena, stanovnika,  i sijanje, zasijavanje njihovih potomaka, generacija izvan domovine, zavičaja.

 Nije to iseljeništvo. Razlika između dijaspore i iseljeništva se ogleda u činjenici da je dijaspora rezultat nasilnog izgona čovjeka i njegovog progona, koji  ima međunarodno pravni status, dok migracija, u osnovi,  ima ekonomsku, pa i političku pozadinu. Zajednički pratilac im je Božija milost. Strah zbog  životne neizvjesnost,  briga zbog potomstva i  bližnjih, tuga za zavičajem, sve to prati neizvjesnost. Rađaju se izazovi, borba sa asimilacijom, izolacijom i spremnost na integraciju. Sve to neminovno čovjeka mobiliše, pokreće i daje mu novi smisao i sadržaj života. Razumljivo, svako odvajanje od najbližih, napuštanje  zavičaja, domovine i rodne grude, bez obzira iz kog razloga, ostavlja vidne tragove na psihu, narav i karakter ljudi. Odlazak u nepoznato i susret sa novim, bez obzira na sve poteškoće,  donosi i daruje  nove vrijednosne spoznaje, iskustvena saznanja koje kao takve otvaraju ljudske poglede i vidike. Zato Kur’anski tekst naglašava; „ Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta i slobodu, uprkos svojih neprijatelja. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njegova je sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.“ (4/100).  A Poslanikova praksa i hadiske predaje ulijevaju optimizam i zrače nadom za muhadžire, prognane i protjerane. Oni su u Božijem rizaluku i prati ih Božija milost i  opskrba. Pa, zar Zemlja nije Božija. Stvorena da bude mjesto  čovjekova života i prostor za slavljenje i veličanje  Allaha dž. š.

                                                                                    III

Čežnjom za rodnom grudom prognani  (muhadžiri) se svake godine iznova vraćaju svom zavičaju, a posebno u ljetnom periodu, periodu godišjih odmora. To je vrijeme, poput  vremenskog perioda u kojem  se novorođenče prepušta  majki da ga prigrli zbog topline i napitka kojim  ga hrani  iz svojih grudi. Tako zavičaj, poput majke,  svija i podiže svoju djecu.  Oni su njegov uzdanak, cvjet i miris njegove duše, koji  se iznova,  s proljeća,  poput fidima presađuje.  Tako oplemenjeni zavičajem, i spriječeni  da sjeme zasiju u njemu   prenose ga diljem svijeta. Tako pojedincima, koji  sjećanjem i znanjem,  sanjaju svoj zavičaj  i koji ga redovito posjećuju,  treba prigrliti i pružiti toplu zavičajnu  ruku. Odati im  priznanje i čestitati im na upornosti i odlučnosti, da se očuvaju i da ne izgube vlastiti  identitet i ljubav prema zavičaju. Sačuvati  slike djetinstva i zavičaja, koje se brzinom  filmske trake premotavaju  i nižu,  dok negdje daleko organiziraju život, rade i  razvijaju se, nije nimalo lahak posao. Pored htijenja i svijesti nužna je volja, upornost, strpljenje i razumijevanje okoline.

Ma gdje bili, za ljude dijaspore ne smijemo  kazati da su daleko, da su u tuđini. Tamo gdje su imaju svoju misiju i zadaću. Valja naglasiti da s ponosom pratimo njihov hod kroz zemaljska prostranstva i da sa nestrpljenjem očekujemo susret s njima,  radi viđenja, kazivanja i riječi nade i optimizma. Nužnim smatram razumijevanje  snage i moći ljudi  dijaspore. Nesumnjivo,  ona bi bila još jača i snažnija kada bi se objedinila i ujednila na programima i sadržajima koji mogu biti planski osmišljeni u dijaspori i u domovini,  i na obostranu radost realizirani.

 Kao Zajednica, Banjalučko muftijstvo, ove godine, uz podršku sponzora,  organizujemo manifestaciju “Zavičaj dijaspori – dijaspora zavičaju“  sa ciljem da programima i sadržajima oplemenimo naša druženja sa braćom, sestrama, prijateljima i poznanicima i njihovom djecom iz dijaspore. Mjesec  juli je idealna prilika da kroz hutbe, predavanja, susrete, razgovore, tribine, edukativne programe, duhovne i kulturne sadržaje, kroz promociju knjiga i publikacija, organiziranjem književnih večeri, večeri poezije, ilahija i kasida pokažemo našu ljubav, poštovanje, a prije svega odgovoronost naspram očuvanja bošnjačkog identiteta, kulture i tradicije svih nas. Na tom planu, za misiju su potrebni pojedinci, ljudi, od svijesti i kreativnih ideja. Vrijeme i prilike za taj vid angažmana se sami po sebi nameću i nude.   Zato očekujemo pozitivnu reakciju i pristup svih članova Islamske Zajednice, džematlija, imama, džematskih odobora,  medžlisa, ljudi od kulture i  kulturnih društava. Još jednom naglašavam nije nam cilj pružati samo pogrebne usluge za dijasporu, jer njima pripada više, oni  zaslužuju veću pažnju i našu odgovornost. Podsjećam da se  ne bi  smjele zaboraviti njihove strahote, golgote, stradanja, patnje kao njihov doprinos u obnovi domovine i porušenih dobara. Zbog toga je važno, u ovom trenutku  naglasiti da je džemat dijaspore važan u razvoju, organizaciji i očuvanju naše Zajednice, kao i identiteta  nas Bošnjaka, kako u dijaspori tako i u Domovini. Što prije prepoznamo tu važnost i značaj, kao i priliku koja nam se nudi, spremnije ćemo pokrenuti proces. Neka nam na tom putu vodilja bude misao koja se pripisuje našem Poslaniku  da je ljubav prema zavičaju dio imana.

(blmuftijstvo)